BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

TRIDESET I ČETVRTI TJEDAN KROZ GODINU

Petak, 25. studenog 2011.

 

Lk 21,29-33

29I reče im prispodobu: "Pogledajte smokvu i sva stabla. 30Kad već propupaju, i sami vidite i znate: blizu je već ljeto. 31Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je kraljevstvo Božje. 32Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve ne zbude. 33Nebo će i zemlja uminuti, ali moje riječi ne, neće uminuti."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

Petak - 34. tjedan kroz godinu

ISUS: RIJEČI MOJE NE, NE ĆE PROĆI

Lk 21, 29-33

Isus ponovno rabi sliku iz prirode kako bi uprizorio neminovnost onoga što on najavljuje da će se dogoditi. Kao što imamo smjenu godišnjih doba, kao što nakon proljeća dolazi ljeto, a ljeto je vrijeme žetve, jesen ubiranja plodova, tako je i sa svjetskim povijesnim sljedovima i tijekovima. Izvjesnost sigurnoga svršetka jest tu. To je povijesna zakonitost. Svijet je zreo za sud, Božje je kraljevstvo blizu. Učenici trebaju iščitavati znakove vremena koji prethode dolasku Sina Čovječjega. Progonstva, nemiri, katastrofe kozmičkih razmjera. Znakovi su do te mjere sigurni, izvjesni, kao što je slijed godišnjih doba izvjestan. Vrijeme je žetve uvijek u Bibliji vrijeme suda i presude. Razaranje Jeruzalema bijaše nešto kao sud nad nevjernim gradom, bijaše to objava Božje suverenosti. Svatko treba u svome vremenu čitati znakove i promatrati ih u svjetlu Božje riječi i objave. Izvjesnost konačnoga suda je zajamčena, neovisno o ljudskim iskustvima i mišljenjima.

Isus veli kako treba otvoriti oči za ono što se zbiva. Sud se odvija, na djelu je. Sve što čovjek radi, ima svoje učinke, svoje posljedice, pozitivne i negativne. Svaka promišljena, temeljita, pravedna radnja nosi sa sobom blagoslov za pojedince i za cijeli narod. Svaka luda i nepromišljena akcija pojedinaca, vlada ili cijelih naroda odražava se i na narod razarajući ga. Vidimo to iz ratova. Svaka akcija nosi sa sobom i konačni učinak i posljedicu. Ono što se danas događa u svijetu plod je djelovanja naraštaja prije nas ali i nas osobno. I stalno smo pred neke vrsta sudom.

Sud - pa i obični ljudski - pokušava nešto dovesti i staviti u red. Netko se ogriješio, i na sudu se kuša ispraviti učinjeno, pokušava vratiti red i poredak, bilo u obitelji ili društvu, stvoriti ravnotežu, dati žrtvama zadovoljštinu. Žrtva ne smije biti cijeloga svoga životnoga vijeka žrtva, njezina se patnja mora vrjednovati i na kraju ispraviti. Ubojica se ogrješuje o zakone i stoga ga treba dovesti u red. I stari vijek a isto tako i srednji smatrali su red, poredak i zakon temeljem društva i blagoslova. Anarhist je zločinac, a bezakonje je ravno zločinu. Novije doba jest doba emancipacije, put u slobodu i anarhiju, onaj tko je nekada slovio kao zločinac i razbojnik danas nerijetko postaje kliničkim slučajem. Ljudi su pomamni za autonomijom, slobodom od bilo kakva zakona. A u Bibliji je Bog život, i život je Bog, život je Božji. On je svetinja koja se ne smije ničim i nikim ugrožavati. Drugi bi nam morali zavidjeti na našem životu, pripadnosti Kristu, vjeri u njega i njegovoj prisutnosti u našem životu.

 

 

 

 
 

Svoj govor zaključuje Isus jednim neponovljivim ‘amen’ - tako je, kako vam kažem. Za to ja osobno jamčim! To je definitivno, neopozivo. Kad on izgovori ‘amen’, onda znamo što se krije iza tih riječi. To je proročka najava i jamstvo da će ono što on kaže zasigurno uslijediti. I zaključno jamči Isus svojom osobom o pouzdanosti i autoritetu riječi koju izgovara. Riječi koje on izgovara nose u sebi svoju snagu, one su neponovljive, jer ih izgovara sama Božja Riječ, božanski Logos. Za razliku od prolaznoga vidljivoga svijeta - pod tim se misli kad se govori o nebu i zemlji - njegove su riječi vječne. Sve drugo je prolazno, nestaje. Njegove riječi nikada ne gube na značenju i vrijednosti. Isusova riječ ne trpi nikakvu inflaciju, zato što je to sama Božja riječ. Ma rušila se carstva i kraljevstva, tutnjali bješnjela mora i oceani, urušavali se gradovi u dubine morske, Isus veli kako njegova osoba ostaje, njegova riječ traje. On dolazi svojima ususret. U nepostojanosti svijeta i elemenata ima nešto što trajno i zauvijek ostaje. Njegova, naime, riječ, njegova osoba.

Danas se treba odlučiti između onoga što jest, što traje i ostaje te onoga što nije, što prolazi i nestaje – dakle, između života i smrti, između Isusa u kome je sve blago mudrosti i znanja, ili pak zemaljskoga privida i umiranja.

Veliki je danski filozof i kršćanin S. Kierkegaard zabilježio: “Kad bi danas Krist došao na svijet, on vjerojatno ne bi bio ubijen niti razapet, nego bi bio do kraja ismijan. Izrugan. Prezren. To je mučeništvo u vremenu razuma. A u vremenu osjećaja i strasti čovjek biva ubijen.” Danas bi ga smatrali i s njime postupali kao s cirkuskim klaunom komu bi se smijali i izrugivali ga. Pitali bi se, o čemu to on zbori i trabunja? Isus pak stalno naglašava zašto je čovjek ovdje na svijetu, koje je njegovo poslanje, smisao i određenje. Stoga njegova riječ ne bi imala šanse u društvu koje se dosađuje, zabavlja, u društvu komu je do igara i provoda. Prisjetimo se zgode o cirkusu koji gostuje u nekome gradu. Cirkus se zapalio, i istrčao pred publiku cirkuski zabavljač, klaun, u svojoj smiješnoj odjeći vičući izvan sebe i na sav glas: “Cirkus gori! Cirkus je u plamenu!” Publika mu se smije, plješće. On se gubi iza zastora i ponovno istrčava vičući: „Gori, vatra! Sve je u plamenu“ Pljesak je još snažniji. Misle kako savršeno i izvanredno igra svoju klaunsku ulogu. Nitko mu ne vjeruje. Ali kad su se urušile daske i grede, kad je plamen zahvatio sve, onda bijaše za sve prekasno. Sve je progutao plamen. Cirkuskom zabavljaču, klaunu, nije vjerovao. Tako danas prolaze proroci!  

      Isus zna što govori. Isus je svjestan svog poslanja, svjestan je da Bog želi zagospodariti svijetom, ponovno uzeti konce u svoje ruke. Ono što je Bog najavio, on i ostvaruje u svome poslanju. U snazi i moći čini čudesne stvari, najavljuje novi poredak. Sve su to predznaci nove epohe, novog kraljevstva. Ljudi su zadivljeni Isusovim nastupom, djelima i čudesima koja čini. Izvan sebe su zbog silovitosti Isusove osobe. Ali sve se to ne odražava dublje na njihovu psihu, na njihov život. Kratko vrijeme se dive, a onda sve kreće i nastavlja se po starome. Isus traži obrat u životu, Isus traži da njemu vjeruju (Mk 1,15). Međutim, što je uslijedilo? Smatran je zavodnikom naroda. A smaknut je kao bogohulnik, koji je čak u savezu s Beelzebulom. Sudbina proroka, uvijek i posvuda.