BIBLIJSKA PORUKA DANA

TRIDESETI TJEDAN KROZ GODINU

Utorak, 25. listopada 2011.

Lk 13,18-21

18Govoraše dakle: "Čemu je slično kraljevstvo Božje? Čemu da ga prispodobim? 19Ono je kao kad čovjek uze gorušičino zrno i baci ga u svoj vrt. Uzraste i razvi se u stablo te mu se ptice nebeske gnijezde po granama." 20I opet im reče: "Čemu da prispodobim kraljevstvo Božje? 21Ono je kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Utorak - 30. tjedan kroz godinu

VELIKO I MALENO U KRALJEVSTVU BOŽJEM

Lk 13,18-21

I Ivan u tamnici, i učenici oko Isusa, i svijet koji mu se pridružuje, a pogotovo Isusovi protivnici stalno su u nedoumici glede Isusove osobe. Je li Isus onaj pravi? Je li on samo sanjar koji o nečemu govori što nema nikakve veze sa zbiljnošću, ili možda opsjenar koji uz pomoć nečistih, protubožnih sila čini silne stvari? Što ga ovjerovljuje? Gdje su znakovi? Od njega traže znakove. K tome su i učenici obeshrabreni velikim otporom Isusu, i kao da se pitaju: U čemu će i kako će sve ovo svršiti? U dvojbama su spram uspjeha Isusova djela. Nije li to što je Isus pokušavao samo plod lijepih želja, snova, mašte?

Usporedbe i riječi iz Isusovih usta žele razbiti sve njihove dvojbe. Žele uliti ohrabrenje u depresivno stanje učenika. Unatoč prividnim neuspjesima, njegovo djelo ima u sebi nutarnju kvalitetu i zajamčena mu je budućnost. Dokaz su tome slike kojima se služi. Stoga se Isus laća prispodoba, usporedbi, slika. Ako mislite, kao da im veli, izvesti nešto naprečac, onda činite samo nasilje nad organskim rastom Božjega djela u svijetu. Isus se uvijek služi organskim rječnikom iz prirode i čovjekova života, a ne rječnikom sile, nasilja, nasilne promjene. Sve što je veliko, rodilo se iz malena, neznatna. Nečujno, bez buke i pompe, bez ljudske reklame i promidžbe. Uvijek ostajemo zadivljeni sili i energiji koja počiva u jednome običnom, sićušnom zrnu, ili pak hrastovu žiru. Već je u sjemenu, kakvoći sjemena sadržano sve, obećana cijela budućnost. Tako je, prema Isusovu shvaćanju, i s Božjim kraljevstvom.

Isus naviješta kraljevstvo Božje. Njegova djela, njegove riječi očituju da je ono došlo, one imaju nutarnju neprolaznu kvalitetu. Ali se onda nameće pitanje: Je li zbilja trebao Bog početi tako maleno i neznatno u svijetu? U nekome zabitnu kutku, daleko od glavnih gradova i prometnica ondašnjega svijeta? Je li to početak onoga velikoga djela o kome su govorili starozavjetni vidioci? Na to odgovara Isus svojim slušateljima i radoznalcima dvjema slikama, usporedbom o gorušičnom zrnu i o kvascu. Upravo je ozdravio ženu zgrčenu, i to bi trebao biti znak kako je kraljevstvo Božje došlo, kako se obistinjuju Izaijina proroštva. Narod je sav u ushitu zbog Isusova djela i poražavajućeg odgovora onima koji mu spočitavaju što čudo čini subotom. Isusova je logika ubojita, bez zamjerke, ali i bez cinizma i uvrjedljivosti.

Početci su maleni i neznatni, slabi i nevidljivi, jedva zamjetljivi ljudskim očima. Nikakvo čudo da ljudi ne zamjećuju, da mnogi okreću glavu i leđa Isusu jer ih iznevjeruje u njihovim očekivanjima. Pa i vodeći ljudi u narodu ne mogu ili ne žele zamijetiti ono što izvodi Bog preko Isusa i u Isusu u svijetu. Bog na tako sićušan i sirotan način započinje veličanstveno djelo u svijetu. Stoga Isus želi otvoriti učenicima oči na primjeru ovih dviju slika. Ne treba Bog velikih armada da bi ozbiljio svoj plan; on se zadovoljava minimalnim sredstvima, neznatnim početcima, u Betlehemu, pa trideset godina u Nazaretu, i onda putujući iz sela u selo, daleko od svjetske javnosti. Ali je jedno jasno: Istina je u Isusu i njegovim riječima. Tu istinu trebamo svakodnevno pronicati, učiti i prihvaćati.

Isus pribjegava slikama kako bi posvijestio svojima narav Božjeg kraljevstva. Tko to daje priliku najsitnijemu da će isklijati, izrasti, sazreti, da će davati sklonište i gnijezda pticama nebeskim? Malo tko, govoreći u ljudskim protegama. Ono što trebamo jest samo povjerenje u rast malenoga u nama i oko nas, i nepovjerenje prema svemu što se izdiže, što se pravi velikim pred sobom i u očima svijeta. Čudo malih, ali velikih početaka i koraka. Ne mora se čovjek propinjati biti velikim. Prava veličina izrasta u poniznosti i malenosti. U prizemljivanju, a ne uzdizanju, u postajanju sličan zemlji. Treba biti strpljiv, ništa nasilno ne činiti. Mi današnji čitatelji i slušatelji, a isto tako i oni u Isusovo vrijeme, moramo promijeniti zrenike i kutove gledanja, promatrati stvari odozgor, s Božjega vidikovca, Božjim očima. Bog nas ne bi poslao u život da s nama ne namjerava nešto učiniti. Makar nas nitko i ne pogledao, makar prema nama nitko ne bio naklon, moramo biti svjesni da nas upravo Bog želi. Treba se odvažiti i rasti, Bog je u nas položio svoje mogućnosti. I maleno raste. Tko bi to primjerice očekivao od gorušice koja padne među kamenje? Bog je posijao i on daje rast.

Kao da Isus želi reći svojima: Ono što sam posijao u Galileji među ljudima, što ste također i vi učinili kad sam vas odašiljao, takve je naravi da mu je zajamčena budućnost. Sve se ovo tiče svih ljudi. Svi u sebi osjećaju da bez Boga ne mogu.

 SEQ CHAPTER \h \r 1Postoji nada egoista koji misle samo na sebe, na svoj životni tijek, da je njima ovdje dobro. A onda vele, nakon mene potop. Ništa ih i nitko ih ne brine, ni za što se ne brinu, nego samo za to kako će se oni bolje osjećati u životu. Zatim postoji nada utopista, to su oni koji bi htjeli nasilno stvoriti novi svijet. A zapravo redovito u svojim pokušajima stvaraju na ovom planetu pakao. Utopisti - to bijahu svi oni koji su u minulom stoljeću htjeli stvoriti svoje tisućljetno kraljevstvo - a njihovo je trajalo 12 godina i za tih tuce godina zavili su svijet u crno, pretvorili su svijet u koncentracijski logor.

Uz te dvije nade postoji i nada realista, onih koji slušaju Isusovu riječ o gorušičnu zrnu te koji su iz njega spremni naučiti lekciju - što je to nada. Nasilniji znamen kršćanske nade u Novom zavjetu jest ono najmanje zrno gorušice. Ono je od sjemenja najmanje, ali u sebi ima snagu da izraste u najveću povrtnu biljku. Iz najmanjega postaje najveće.

Vjernik koji vjeruje u Krista ne treba imati nikakvu strah pred stvarnošću ovoga svijeta. On daje caru što je carevo, a i Bogu što je Božje. Daruje, naime, Bogu svoju cijelu nadu. Božja je nazočnost već prisutna - makar veličine gorušična zrna - djeluje snažno među nama. Naša nada ne započinje tek sutra ili prekosutra, nego danas, ovdje i sada. Nada se ne ozbiljuje negdje drugdje, nego se ozbiljuje gdje danas jesmo, gdje živimo i djelujemo. Nada je pohranjena u dubini svakoga trenutka. Ona je vjeri u Božju nazočnost u svijetu. Zadaća trenutka jest vjerovati  u Božju prisutnost u svijetu i samo se iz toga rađa snaga da se zbilja nadamo novomu svijetu i započnemo djelovati ondje gdje se nalazimo. Svijet ne će spasiti poruka straha, nego poruka nade. Ljubav pobjeđuje strah, reći će sveti Ivan (usp. 1 Iv 4,18). Nada je predvorje ljubavi. S njom se smijemo susresti u slavlju svete euharistije kad se suočavamo s Isusom Kristom, živim Bogom. On nam svakodnevno pruža mogućnost da iskoračimo iz nade u ljubav. On nas ne iskušava preko naših sila, nego nam daje ono što od nas traži. I zato se smijemo realistično nadati. Kao istinski realisti u svijetu. To su bili uvijek kršćani, kroz svu povijest. Zato su i mogli mijenjati svijet, snagom vjere u Uskrsloga ali i trajno prisutnoga Gospodina.

Isus rabi usporedbu o zrnu gorušice i kvascu te pticama želeći uprizoriti kako će mnogi narodi naći utočište i zavičaj u Isusovoj osobi i riječi. On rabi u pozitivnom smislu sliku kvasca kako bi uprizorio što izvodi njegova riječ i koji su učinci kraljevstva Božjega u svijetu. Slikom kvasca želi reći da kraljevstvo Božje ima preobrazbenu snagu u sebi. Kvasac za nekoliko sati prožme svu masu tijesta, nadigne ga, i nakon pečenja čini kruh ukusnim, jestivim. Kao što kvasac daje novu kvalitetu tijestu, tako i Isusova riječ i osoba daju svijetu novu kvalitetu, novi ukus. Kvasac ima ulogu koju ima i sol u hrani. Nestaje, otapa se i pretvara u ono u što je stavljen, i postiže time svoj učinak. Sam za sebe nema svrhe. Nestalo ga je posvema, kvasac se pretvorio u tijesto. Sadrži u sebi eksplozivnu snagu, iznutra je rastočio cijelo tijesto, ono ga je prihvatilo. Dakle, kao da Isus poručuje, neka dobrota u vama postane dio vas, sastavni dio vašega bića. Isusov je naglasak na intenzivnosti, nutarnjoj snazi koja se nalazi u kvascu i vrenju što ga proizvodi. Važno je ono što drijema u svakome, pa i u obliku sjemena koje čeka pogodan trenutak da proklija i izraste.

       Kraljevstvo Božje zahvaća sve razine i sve pore života, prodire u sve, mijenja svijet u koji se navijesti njegova poruka. U Pavla ćemo pronaći negativnu sliku kvasca, ali to nas ne smije zbuniti jer Isus iznenađuje svoje redovito šokantnim slikama. Crkva ima misijsku zadaću, ona ima ulogu zahvatiti sve, navijestiti svima, poučiti sve, zvati sve u svoje krilo.