BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA

Petak, 24. lipnja 2011.

 

Lk 1,57-66.80

57Elizabeti se međutim navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. 58Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome. 59Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca - Zaharija, 60no mati se njegova usprotivi: "Nipošto, nego zvat će se Ivan!" 61Rekoše joj na to: "Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao." 62Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. 63On zaiska pločicu i napisa "Ivan mu je ime!" Svi se začude, 64a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. 65Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. 66I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: "Što li će biti od ovoga djeteta?" Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.

80Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

ROĐENJE IVANA KRSTITELJA  - 24. LIPNJA 2011.

IME JE PROGRAM

 

Veličina neke znamenite povijesne osobe nije i ne mjeri se tek kad siđe s pozornice ovoga svijeta, nego treba pretražiti uvjete njezina podrijetla, nastanka, rasta, odgoja. Što je sve dobra i plemenita položeno u kolijevku, kad su otvorene sve mogućnosti koje čovjek može prihvatiti i odlučiti se, gdje su položeni i svi rizici, odluke, napetosti koje sa sobom život nosi.

Isto se zbilo i s Ivanom Krstiteljem. Već od samog začeća, rođenja, davanja imena i životnog tijeka stoji Ivan pod posebnom "zvijezdom". "Ivan" – "Bog je milostiv", "Bog se smiluje". Nomen est omen! U imenu je zadan i program te jedinstvene osobe. U Ivanu, Zaharijinu sinu, utjelovljuju se nadanja stoljeća, i to će ime dokinuti nevolju koju nosi otac i njegova supruga Elizabeta sa sobom. Zaharija pak prevedeno znači: “Bog se sjetio - Bog je na mene mislio”. Nakon stoljeća iščekivanja, šutnje, neizvjesnosti, prisilnih izgnanstava, još jednom se ozbiljuje ona istina kako se "Božji svijećnjak još nije bio utrnuo" (1 Sam 3,3). Bog svoje ne zaboravlja. Nakon stoljeća i desetljeća traženja, gladi i iščekivanja Božje riječi koja bi mogla nahraniti gladne i žedne pravednosti, mira, Božje nazočnosti, najednom se snažno objavljuje sam Bog.

Nakon navještaja Ivanova rođenja otac je zanijemio. Ostao bez riječi sve do rođenja sinovljeva. Devet punih mjeseci nijemosti. Upravo kao i kod Pavla koji je nakon viđenja pred Damaskom ostao slijep kako bi ponovno ugledao svijet u svjetlu Isusove osobe, istine, milosti, svijet upravo u novom izdanju. Da bi se Bog smilovao (što Ivanovo ime znači), otac mora dulje vrijeme ostati nijem.

Nema naime iskustva i susreta s Bogom koje čovjeka ostavlja u starim kategorijama. Nakon susreta s Bogom u čovjeku se događa preobrazba, vrši se nešto posve novo, cijeli život poprima novo značenje i novo usmjerenje. Ne može se ostati na starim kolosijecima. Židovi su imali stotine propisa, koji su služili za uređenje svakodnevnoga osobnoga, obiteljskoga i društvenoga života. I pored svih nastojanja nemamo one preobrazbe koja se događa u trenutku milosti. Odlučujuće je dar milosti. Tako i s Ivanovim rođenjem. Bez posebnoga Božjega zahvata Ivana ne bi bilo.

Ivana se ne može shvatiti kao sina, kao dijete svoga oca i svoje majke. Sve što on jest, dolazi iz njegova iskona, ishodišta. Naime, iz Boga koji je glavni čimbenik u ovome događanju.

"Man hu" – "što li je to", pustinjska mana koja je hranila Izraelce, ozbiljuje se i ovdje u Ivanovu rođenju. Sav se puk pita: "Što li će biti od tog djeteta?" Nova mana, nova Božja hrana teče s njegovih, Ivanovih usta, jer "doista, ruka Božja bijaše s njime"(Lk 1,65). Ruka Božja je sam Bog. A "Jahve" znači: "Ja sam onaj koji ću biti s vama". Kao jamstvo budućnosti, zalog sigurnosti. U svim prilikama. Poglavito u pustinji života. Ondje je Ivan naučio gladovati i žeđati za jedinom pravom hranom i znao je kasnije učiti svoj narod da gladuje i žeđa za tim istim zbiljama koje nudi Bog u Isusu Kristu.

Pustinja je mjesto i način da čovjek podari Bogu mogućnost da djeluje u pojedinačnom životu. Jer ne živi se od tehnike ni tehničkih dostignuća. Čovjek im se može diviti, ali ne klanjati i zbog njih gubiti dušu. Ivan je svakome upozorenje da unatoč brigama i nevoljama svagdašnjice ne zaboravimo da svatko nosi jedinstveno ime, upisano zlatnim slovima u Božjoj knjizi i ruci i da ćemo jednog dana polagati račun. Što smo postigli i što smo mogli ostvariti. Svakome se daje mogućnost. Treba samo otvorenost i suradnja s Božjom ponudom.

      “Što će biti od ovoga djeteta”, pitaju se svi u čudu. Nad svakim se čovjekom, svakom egzistencijom postavlja to pitanje, svakim tko ugleda svjetlo svijeta. Ni o kome čovjeku se ne može sa sigurnošću reći tko je on i što je on, što će od njega biti. Svaki je čovjek tajna u sebi, koje tek kad postupno odrasta, biva svjestan. Ivan će biti u opreci sa svim postojećim, bit će njegova poruka posvemašnja disharmonija, kontrast postojećemu ponašanju i djelovanju u koncertu svijeta. Za njega je samo jedno sigurno: “Ruka će Gospodnja biti s njime, ruka je Gospodnja bila na njemu!” Slično ćemo pronaći kod Mojsija u susretu s Gospodinom pred gorućim grmom. “Ja ću biti s tobom!” - to je sve što čovjek može reći i u što čovjek može biti siguran. To je sila koja pojedinca sa svih strana obujmljuje. Ivan će biti glas i glasnik, on će pronositi Božju riječ svome narodu, govoriti istinu koja nije ugodna ni kraljevima, a ni običnom puku. Na ljudima je zauzeti stav prema njoj. Onda i danas.

 

 

 

 

 

 

 

 
 

BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

DVANAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Petak, 24. lipnja 2011.

 

Mt 8,1-4

1Kad je Isus sišao s gore, pohrli za njim silan svijet. 2I gle, pristupi neki gubavac, pokloni mu se do zemlje i reče: "Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti." 3Isus pruži ruku i dotakne ga se govoreći: "Hoću, očisti se!" I odmah se očisti od gube. 4Kaže mu Isus: "Pazi, nikomu ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi dar što ga propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

HOĆU, MOGU: BUDI ČIST

Mt 8,1-4

Matej smješta ovu zgodu s gubavcem odmah nakon što je Isus dovršio svoj Govor na gori. Svi koji ga čuše zaključiše jednodušno: Tko je taj? Novi nauk, ne kao dosada, nego u sili i snazi. Isus ima snagu, njegova riječ obistinjuje se u životu, a riječ koju izgovara, liječi svaku bolest i nemoć u narodu. Isus želi potvrditi u praksi ono što je izrekao gore onako teoretski, u riječima. I stvara oko sebe zdravi, čisti svijet, novi svijet, snagom Duha u sebi. Upravo kao svećenik na oltaru kad slavi euharistiju. Ono što govori, to i postaje, nad kruhom i vinom izgovara riječi i oni postaju tijelo i krv Gospodinovi.

Gotovo da je logično da se Isus pokaže na djelu, da njegova riječ koju je onako samouvjereno izgovorio, odrazi i u konkretnim činima. Neposredno prije samoga govora veli se da su se Isusu slijegala mnoštva mučena svim bolestima, opsjednuti, mjesečari, hromi, kljasti, jednom riječju: Sva ljudska bijeda se skuplja oko Isusa. Isus stoji tu kao neka osovina između Neba i Zemlje, u njemu je snaga koja pomaže da čovjek izdrži u životnim nedaćama. Njegova riječ hrani, njegova riječ podiže i liječi.

Na Brdu je Isus izrekao šest puta svoje odlučno: “A ja vam kažem! Ja vam zborim!” - Ovdje pak kaže: “Hoću! Budi čist!” To ‘ja’ jest ‘ja’ Sina Božjega, Mesije. On ima moć spašavati, on ima vlast liječiti. Stoga je posve logično da nakon riječi slijede djela. Istinski govor o Bogu mora pomoći čovjeku i fizički. Sve što čovjeku pomaže, dolazi od Boga. U Isusu Bog dodiruje čovjeka. Isus očituje svoju terapeutsku snagu koja nije nešto sporedno njegovoj pojavi, nego upravo bitno. Liječenje bolesnika nije nešto sporedno u Matejevu Evanđelju, za Isusa postoje ne dobri ili loši, nego samo zdravi i bolesni kojima treba liječnik. U liječenju se očituje način na koji se Isusove riječi obistinjuju. Isus ne želi nikakvu promidžbu, ne želi da se o njemu trubi i razglašuje na sve strane, nego da se jednostavno preko njega događa ono što je nakanio svojim dolaskom na svijet: Spasiti ljude.

Ne smijemo smetnuti s uma kako je upravo koža najveći čovjekov organ, najveće čovjekovo osjetilo uopće. U svojoj nezaštićenosti ona je najosjetljiviji dio našega bića i upravo koža izražava gotovo sve naše osjećaje, što unutra nosimo, što osjećamo. Odatle danas i toliko alergija jer je upravo koža odraz nutarnjega čovjekova stanja, neraščišćenih odnosa, preosjetljivosti. Dodirom se pak odgone strahovi, blokade, treba samo malo milovanja, i osoba se do kraja rasplače. Kod gube je pak cijelo tijelo zahvaćeno, cijela je koža zona bolesti. Čovjek je isključen iz zajednice, nema mu više nikada integracije u društvo, on je zauvijek izopćenik, živi u neljudskim okolnostima.

Možemo samo predočiti toga bijednika kome je zakon zabranjivao pojaviti se u društvu. Gubavac se onodobno morao držati na razmaku dobačaja kamena od bilo kakva skupa, a ako bi se slučajno približavao kojem naseljenu mjestu, morao je nositi čegrtaljke i izvikivati da bi svatko čuo: “Nečist, nečist”. Bolest je zarazna, prijelazna, on je izvor zaraze za društvo. Stoga je izopćen iz zajednice! Svi su u strahu, a i on je sam u strahu da njegove gnojne rane i čirevi ne prijeđu i ne zaraze druge. Nije li to činio, mogao je biti na mjestu kamenovan. Shvatimo stoga ovu scenu u svoj njezinoj dramatičnosti i napetosti. I prenesimo se u njegovu kožu, njegovo srce! Čovjek stavlja sve na jednu jedinu kartu, a ta se zove: Isus.

Isus nevoljnika ne odbacuje, ne prekorava, ne odbija od sebe. Vidi sklupčanu bijedu koja samo jedno ponavlja: “Gospodine, ako hoćeš, a tebi je to moguće, možeš me očistiti. Vidim izdaleka da govoriš Božje riječi. Nitko kao ti ne bi mogao ako Bog nije s njime izgovarati takve riječi, davati takve naputke. Sad je u tvojoj ruci sve moje. Ljudi će me kamenovati jer sam prekoračio zakon i propise, zonu svoje izolacije. Stog mi se smiluj”.

Isus - Marko evanđelist veli ganut, dirnut u duši - kratko odgovara: “Hoću. Budi čist!” Služi se riječima nevoljnika. Ono što bijednik izrijekom očekuje, to mu se i događa. Isus štoviše ide i dalje. Čak se dotiče bijednika pružajući spram njega svoju ruku. Prema Zakonu odsada je i Isus nečist jer je dotaknuo nečista čovjeka. I sve dok ne dobije potvrdu od svećenika kako je čist, ostaje nečist za židovsku zajednicu, ne smije sudjelovati u bogoštovlju.

I veli se: Smjesta s njega spade guba! On je posve novi čovjek, promijenjen, čist! Isus se ne ustručava. Ovdje ne možemo ne spomenuti Franju Asiškoga koji je sišao s konja i zagrlio te poljubio gubavca. To bijaše u procesu njegova obraćenja bitni trenutak. I Franjo veli: “Ono što mi bijaše ogavno, grozno, preraslo je u duševnu i fizičku slast!” Danas bi to vjerojatno bili bolesnici oboljeli od side. Nerijetko ćemo čuti od liječnika kako su kožne bolesti, pa i gotovo sve alergije uvjetovane duhovnim i duševnim poremećajima iznutra. Bolesna koža samo je znak oboljele, bolesne duše. Zato treba liječiti korijen bolesti koji je duboko unutra. Isus je pak liječnik duha, duše i tijela, cijela čovjeka. Prepustimo se njegovoj terapiji, upravo kao i ovaj gubavac. Jer svatko od nas nosi gubu u sebi. Kad nas Isus dodirne, vratit će nas natrag u zajednicu u društvo, naše će tijelo postati hramom samoga Boga, snagom Isusove ljubavi.