BIBLIJSKA PORUKA DANA

POSVETA BAZILIKE SV. OCA FRANJE U ASIZU

Utorak, 24. svibnja 2011.

Iv 10,22-30

22Svetkovao se tada u Jeruzalemu Blagdan posvećenja. Bila je zima. 23Isus je obilazio Hramom po trijemu Salomonovu. 24Okružili ga Židovi i govorili mu: "Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno!" 25Isus im odgovori: "Rekoh vam pa ne vjerujete. Djela što ih ja činim u ime Oca svoga - ona svjedoče za mene. 26Ali vi ne vjerujete jer niste od mojih ovaca. 27Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. 28Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. 29Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. 30Ja i Otac jedno smo."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

24. SVIBNJA – UTORAK

POSVETA BAZILIKE SVETOG FRANJE ASIŠKOG

Papinska bazilika Svetog Franje Asiškog (talijanski: Basilica Papale di San Francesco d'Assisi, latinski: Basilica Sancti Francisci Assisiensis) uz malu crkvicu Gospe od Anđela - Porcijunkulu - izvorna je crkva Franjevačkoga reda. Također, kao grobno mjesto Franje Asiškog, bazilika je jedno od najvažnijih kršćanskih hodočasničkih mjesta u Italiji. Bazilika, započeta 1228. godine, izgrađena je u strani brda i sastoji se od dvije crkve, poznate kao Gornja crkva i Donja crkva, i kripte gdje se nalaze zemni ostatci sveca. Godine 1997. crkva je strahovito stradala u potresu, ali je doskora u rekordnom roku obnovljena. Sa pripojenim samostanom, crkva je prepoznatljiva znamenitost na panorami Asiza, a od 2000. godine upisana je na UNESCOv popis mjesta svjetske kulturne baštine u Europi.

Unutrašnjost Gornje crkve je važan primjer ranogotičkoga talijanskoga slikarstva 13. stoljeća (tzv.Trecento). Gornja i Donja crkva urešene su freskama mnogobrojnih srednjovjekovnih slikara, rimske i toskanske škole (Cimabue, Giotto, Simone Martini, Pietro Lorenzetti i vjerojatno Pietro Cavallini). Raznolikost i kvaliteta slika čini baziliku jedinstvenom i nezaobilaznom u prikazivanju toga razdoblja talijanske umjetnosti.

Franjevački samostan Sacro Convento kao i Gornja i donja crkva (Basilica inferiore e superiore) Franje Asiškog započeti su odmah nakon njegove kanonizacije 1228. godine, kao počast velikomu svecu. Simone di Pucciarello je darovao zemlju za njezinu izgradnju, brdo zapadno od Asiza, poznato kao "Pakleno brdo" (talijanski: Collo d'Inferno) gdje su prije toga pogubljivali osuđene kriminalce. Danas se zove "Rajsko brdo".

Zabilježeno je kako je kamen temeljac položio sam papa Grgur IX. 17. srpnja 1228. godine, iako je gradnja zasigurno već bila otpočela. Dizajn crkve i nadgledanje izgradnje povjeren je bratu Iliji, generalnom ministru reda. Donja bazilika završena je 1230. godine, da bi 25. svibnja 1230. god. u nju bilo doneseno tijelo sv. Franje, koje nije trunulo, u procesiji iz privremene grobnice u crkvi sv. Jurja, danas Bazilika sv. Klare u Assisiju. Gradnja Gornje bazilike je započela 1239., a završena je 1253. godine. Obje crkve je posvetio papa Inocent IV. 1253. godine. Papa Benedikt XIV. dao je crkvi 25. ožujka god. 1754. naslov Patrijarhalne bazilike i Papinske kapele, te spada u red sedam papinskih bazilika u Italiji.

Ovim je riječima uzdignuo Papa crkvu na razinu papinske bazilike, naime, bulom Vjeran je Gospodin.

Vjeran je Gospodin u svojim riječima jer je često u Svetom pismu izjavio da će uzvisiti one koje pronađe slične svomu Sinu u poniznosti. On kruni ne samo slavom i čašću u nebeskom kraljevstvu, nego da bi potaknuo i osokolio vjeru smrtnika, udešava prema svojoj mudrosti da i na zemlji sjajna uspomena na njih blista i slava sja. A to jasno vidimo ostvareno u uzvišenju svetoga Franje. On je naime za života uvijek nastojao biti neugledan u svojim očima i očima drugih, pa ipak po neprevarljivu sudu Crkve i svečanoj izjavi on se časti i poštuje po cijelom svijetu među prijateljima Božjim koji zajedno s njim kraljuju na nebu. Tijelo je njegovo, u kojem do smrti nije prestajao provoditi Kristovo mrtvljenje, s neba obdareno posebnim znamenjima i čudesima, tako je štovanjem naroda proslavljeno, da je njegov grob zavrijedio veću slavu od glasovitih spomenika velikana ovoga svijeta.

I doista, jedva je protekla godina dana od njegove smrti, a već se radilo o smještaju posmrtnih ostataka sluge Božjega, te je u tu svrhu ponuđeno zgodno mjesto i zemljište blizu zidina asiškoga grada. Naš prethodnik Grgur IX. primio je isto zemljište u pravo vlasništvo Svete Stolice i naložio da se tu sagradi crkva koja će biti podvrgnuta jedino Apostolskoj Stolici. A zatim, kad je isti Grgur u samome Asizu slavnoga Patrijarha uveo u popis svetih, sam je svojom rukom prvi stavio kamen, pa je naredio da ta crkva bude glavna i Majka Reda Manje Braće. Odredio je i drugo što čine rimski Vrhovni svećenici, te je tijelo svetoga Franje uneseno u istu crkvu u nezaboravnom slavlju, uzdignuto do vrhunca časti godine 1253., na nedjelju prije Gospodnjega Uzašašća i crkva bi svečanim obredom posvećena.

Držeći se ustrajno stopa tolikih svojih prethodnika i ja sam rado odlučio povećati njegovu čast i slavu, a na to me je najviše potaknula misao da se opravdano može nadati da će Crkva biti tim više potpomognuta njegovim zagovorom, ako postoje što jasniji sudovi i dekreti Apostolske Stolice u čast njegove uspomene. Stoga ovom našom odlukom koja ima trajnu vrijednost podižemo spomenutu Crkvu svetoga Franje na patrijarhalnu baziliku i papinsku kapelu.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

USKRSNO VRIJEME

Peti uskrsni tjedan

Utorak, 24. svibnja 2011.

Iv 14,27-31a

27Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. 28Čuli ste, rekoh vam: 'Odlazim i vraćam se k vama.' Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. 29Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi. 30Neću više s vama mnogo govoriti jer dolazi knez svijeta. Protiv mene ne može on ništa. 31Ali neka svijet upozna da ja ljubim Oca i da tako činim kako mi je zapovjedio Otac. Ustanite, pođimo odavde!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Utorak - 5. uskrsni tjedan

MIR ISUSOV I MIR OVOGA SVIJETA

Iv 14, 27-31a

Ovim odsječkom koji čusmo svršava prvi Isusov oproštajni govor prema Ivanu nakon pranja nogu i konkretnih naputaka u 14. poglavlju. Jučer bijaše govor o Branitelju, Pomoćniku, o Svetome Duhu, na to se danas nadovezuje riječ o miru kao najizvrsnijem daru samoga Gospodina te o Isusovu ponovnom dolasku. U svijetu nema mira, u njemu vlada strah i rat sviju protiv svih. Ni učenici nisu od toga pošteđeni. Nerijetko Bog kroz povijest zašuti, ne čujemo mu glasa, ali zajednica koja je usidrena u Bogu, pobjeđuje strah svijeta i strah koji dolazi iznutra. Zato, neka se ne uznemiruje srce vaše!

Mir, ne kao što ga svijet daje! Znamo za državnopolitičku maksimu iz Isusova vremena kojom su se vodili svi veliki narodi: Si vis pacem, para bellum! To bijaše državni program. Želiš li mir, budi spreman na rat, na ubijanje, spremaj se za rat. Rimljani su govorili kako cijena mira jest budnost, trajna budnost (praetium pacis - vigilia). Uvijek otkočena automatska pušta, s prstom na otponcu, strojnica do nogu. Tj. uvijek spremni povući smrtonosno oružje da bi čovjek zaštitio svoje pravo, svoje imanje, svoju kuću, svoju državu, mir u kome živi. Do danas se vode tom idejom svi političari, sve nuklearne svjetske sile, počevši s Amerikom. Mir nije ništa drugo nego ravnoteža u naoružanju, mrtva utrka u naoružavanju, gdje se svatko boji svakoga. Nakon svega imamo kao rezultat mir groblja, trajni strah i spremnost na ubijanje. Ravnoteža straha i zastrašivanja i u hladnom ratu. Amerikanci su već devet godina u Iraku, vode rat za mir; a još dulje vode rat za mir u Afganistanu. Je li moguće ratovati za mir? Nije li to protuslovlje u pojmovlju. Da, ali to je mir koji svijet pruža, koji nam svijet daje. Mi rado govorimo o Domovinskom ratu. Ratom do mira isto je kao i govor o drvenom željezu, to je nešto kao contradictio in adiecto.

O miru govori i Isus na rastanku. Miru koji samo on može dati, miru koji svijet nije kadar dati niti posredovati. Zna on što čeka njegove učenike u svijetu. Zna što nudi svijet - nesigurnost, nemir, ratove, na svakome području čovjekova života. I najboljem slučaju primirje, vrijeme kad oružje šuti, ali se zato svaka država sve više i više naoružava. Danas jedino ne vlada kriza u industriji naoružanja, pa ni u Hrvatskoj. Hvale se proizvodnjom oružja, samokresa. Svatko hvali svoje proizvode i nudi ih na tržištu, pištolje, puške, automatske, poluautomatske strojnice i sl. Stoga Isus ovaj svoj prvi oproštajni govor završava hrabreći učenike: Nemojte se brinuti niti uznemiravati, strašiti. Ostavlja im ono najdraže i najdragocjenije što ima: Svoj mir! To je njegov oproštajni dar. Svi se često pitamo, zašto Bog šuti na ovoliku nepravdu. Otac je međutim prepustio sve Sinu i on odlučuje o sudbini. Pred njim se odlučuje o sudbini svijeta. "Svijet treba da spozna kako ljubim Oca i činim ono što mi je Otac zapovjedio."

Isus svojima kaže kako je upravo strah izvor nemira i ratova. Ljudi se boje jedni drugih i zato se naoružavaju. Zmija grize i ujeda od straha. Isto i pas, ujeda iz straha. Stoga poručuje kako se ne smije njihovo srce uznemirivati. Dolazi doduše vladar, gospodar ovoga svijeta, ali on ništa ne može protiv Isusa. On jest diabolos, onaj koji rasipa i prevrće. Da, taj će uspjeti čak i ubiti Isusa, i to upravo uime poretka, reda, državnoga ustroja, mira u kući, uime religije jer je poimence židovska hijerarhija izrekla svoju smrtnu presudu nad Isusom (Kaifino: "Što nam još trebaju svjedoci?" - "Smrt je zaslužio!"). Da, navodili su stotine razloga samo da maknu Isusa, da ga likvidiraju. Sva se sila ovoga svijeta urotila protiv Isusa kako da ga obilježe kao trajnoga gubitnika.

Zato Isus traži promjenu stajališta. Ne smiju niti mogu više stvari ostati u svijetu po starome. Ne smije više biti (b)rat nasuprot (b)ratu. Ostane li tako, svijet ostaje u tami, duhovnom pomračenju, i nikada se ne će osloboditi stanja u kome se trajno nalazi. Upravo ovaj tekst iz Ivanova Evanđelja može biti duhovno saborište i okupljalište za sve koji uistinu teže za mirom, pa bilo to u samoj Isusovoj domovini, u Palestini, ili pak Iraku, Afganistanu, Somaliji, na ovim balkanskim prostorima, na Kavkazu ili među narkokartelima u Americi, među mafijama i sličnim bandama u Italiji. Logika ovoga svijeta jest doslovce sotonska, rat sviju protiv svih, dok Isus obećaje proljeće nakon zime, rascvalost i procvat nakon mrzlih mjeseci.

Nije to nikakvo neutemeljeno ohrabrivanje, nego trajni dar koji je plod njegova jedinstva s Ocem. Nakon uskrsnuća mir je prva riječ koju je uputio prestrašenim učenicima: "Mir vama!" To je temeljno djelo i Duha Svetoga prema Pavlovim poslanicama.

Isus ide na križ. Isusova smrt treba biti svemu svijetu vidljivi znak Isusove ljubavi prema Ocu, one ljubavi koja ispunjava Očevu volju do kraja. Zato je Isusova smrt na križu te sami križ veliki upitnik cijelome svijetu. Križ i svijet su dvije velike opreke i krajnje suprotstavljenosti, i tako će ostati do kraja. Hoće li svijet prepoznati u Raspetome Otkupitelja? A Crkva nema ništa drugo navijestiti svijetu doli ove smrti na križu. U tome je spas i mir.