BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

34. tjedan kroz godinu

Srijeda, 24. studenog 2010.

Lk 21,12-19

12"No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. 13Zadesit će vas to radi svjedočenja." 14"Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! 15Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. 16A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti." 17"Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. 18Ali ni vlas vam s glave neće propasti. 19Svojom ćete se postojanošću spasiti."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

NE BOJTE SE – NUTARNJA SLOBODA I NEUSTRAŠIVOST

Lk 21, 12-19

Nerijetko se zna čuti da će oni koji pristanu uz Isusa Krista već ovdje na zemlji požnjeti i stalno žeti samo uspjehe, gomilati bogatstva, steći veliki kapital, oploditi uz pomoć Radosne vijesti i Isusove osobe stostruko svoje uloge. Pojedinci misle da će sve ići nabolje, sve prema gore, dalje, više, moćnije. Napose je to prisutno u zapadnom kapitalizmu američke provenijencije. Ništa od toga nema u Isusovim ustima. Naprotiv, ono što Isus obećaje i što stavlja pred učenike kao sasvim izvjesnu budućnost jesu progoni, tamnice, smrt, na sve strane. I sa strane sinagoge, ali i sa strane svjetovnih vlasti, kraljeva, upravitelja – i to upravo zbog Isusova imena (Lk 21,12). Drukčije zapravo i ne može biti. Što je više čovjek Isusu suobličen, to je veća mržnja svijeta.

Isus u surječju govora o posljednjim stvarima započinje današnji odsječak riječima: “A prije nego se to počne zbivati, vas će bacati u tamnice, zatvarati, progoniti...”  Posljednjim stvarima prethode progoni kršćana, Isusovih svjedoka. Tko vas sluša, mene sluša, tko vas odbacuje, mene odbacuje, rekao je Isus svojima Lk 10,16). Progonit će ih sinagoga, kraljevi i vlasti, i to prije nego nastupi konačni sud svijetu; to je nešto kao prethodnica i predigra onome što se ima zbiti. Potom slijede politički, vojni i kozmički događaji, potresi i kataklizme, o kojima smo prethodno slušali. Učenici se moraju iznutra oboružati na dugo vrijeme progona i tlačenja. Zasada vrijedi biti stamen, ustrajan u nevoljama koje će snalaziti Crkvu u svakom vremenu.

Učenici, vjernici imaju u Isusu već ostvareni primjer ustrajnosti, postojanosti, čvrstoće. Bog im je u Isusu pokazao za što je sve čovjek sposoban, ako se pouzdaje u Gospodina i Duha njegova. Oni su prihvatili Isusov primjer, i ta mala grupa Isusovih pristaša bila je sposobna obnoviti sebe u Duhu i onda prijeći u obnovu svijeta, svim progonima i mučenjima unatoč. Isus je bio nepobjediv i u svojoj smrti, na Veliki petak. Jest doživio poraz, izvanjski, ali je bio pobjednik. Bitku je izgubio ali ne i rat protiv Zloga. Tako se moraju i vjernici oboružati. Ne smiju podleći iluzijama svijeta. Isus daje nutarnje jamstvo konačne pobjede. Ma što se dogodilo, Bog će okrenuti sudbinu svojih vjernih, kao što je okrenuo Veliki petak u svečanost Uskrsa. Svojom ćete ustrajnošću, postojanošću spasiti svoje duše i živote, zaključuje sam Gospodin (r. 19). Podići glave, ni vlas vas s glave ne će pasti.

Isus zna što govori. On je svjestan svog poslanja, svjestan da Bog želi zagospodariti svijetom, ponovno uzeti konce u svoje ruke. To što je Bog najavio, on i ostvaruje u svome poslanju. U snazi i moći čini čudesne stvari, najavljuje novi poredak. Sve su to predznaci nove epohe, novog kraljevstva. Ljudi su zapanjeni Isusovim nastupom, djelima i čudesima koja čini. Izvan sebe su zbog siline Isusove osobe. Ali sve se to ne odražava dublje na njihovu psihu, na njihov život. Kratko vrijeme se dive, a onda sve ide po starome. Isus traži obrat u životu, Isus traži da njemu vjeruju (Mk 1,15). Međutim, što je uslijedilo? Ljudi nisu razumjeli ni shvatili znakove vremena, i zato donose bogohulni zaključak: "S pomoću Beelzebula, poglavice đavolskog, čini te znakove, izgoni zle duhove" (Mk 3,22). Znači da i ratovi i Zlo imaju svoje veliko značenje u povijesti spasenja.

Obećaje Isus svojima pobjedu kao znak ustrajnosti. I novi život. Mučeništvo je bilo značajka kršćana u prva četiri stoljeća. Cijela je povijest prvih stoljeća obilježena mučeništvom, ali isto tako i naše minulo stoljeće. Crkva je trajno progonjena Crkva i samo kao takva ona je vjerodostojna pred svijetom te može biti utočište u nevolji. Za nju ništa pogubnije nije od vremena mira i blagostanja.  Stoga i onih sedam pisama iz Knjige Otkrivenja završavaju s velikim obećanjima onima koji pobijede u ovome eonu. Ondje sam Gospodin obećaje kako će sam dati novu manu, dragi alem-kamen i na njemu novo ime, koje nitko ne zna osim onoga tko ga daje i prima, ime koje je znak i štit. Pobjedniku ne će nauditi druga smrt ni vječno prokletstvo. Zatim će mu dati vlast nad narodima, učinit će da sja poput zvijezde Danice, upisat će mu ime u Knjigu života, priznat će ga pred svojim Ocem i svojim anđelima, učinit će ga stupom u Hramu Boga svoga, napisat će mu na čelo samo Božje ime i ime novoga Jeruzalema koji dolazi od Boga. I na kraju dopustit će da pobjednik sjedne na njegovu prijestolju pored Očeva prijestolja.

Sva ta obećanja pobjednicima ispunjenje su onih blaženstava iz Govora na gori, jer Isus govori u Govoru na gori u prezentskom indikativu, sadašnjem, a ne u budućem vremenu, futuru. Blaženi ljudi koje Isus naziva blaženim već ovdje i sada, upravo u poteškoćama i nevoljama koje ih/nas snalaze, jer ih/nas nitko i ništa ne može razdvojiti od Isusovih stvarnih obećanja. Pobjednici su već ovdje i sada oni ustrajni koji su se svojom krvlju, patnjama i životom suprotstavili tiranskoj moći koja je željela oteti im i uzeti dušu i njihovu vjeru.

Sve je to apokalipsa, otkrivanje, otkrivenje, jer mučenik otkriva svoj identitet svojim priznanjem i mučeništvom, a tiranin otkriva svoje pravo biće u progonima i ubijanju pravednika. Živimo u vremenu jasnih i nedvosmislenih razlučbi između dobra i zla, između stvarnosti samoga Boga i druge, paklene stvarnosti koja stvara ovdje i danas mučenike. Naša budućnost nije bezimena nego ima svoje točno ime i naziv. Upravo je to kršćansko poimanje povijesti. Nije odlučujuće ono što će ‘doći’ u budućnosti, nego tko će doći i tko dolazi. Stoga nam treba svijest da sve što činimo činimo imajući u zreniku Božji dolazak te da ćemo morati svi pred njim polagati račun. U umjetnosti je to izraženo dvama slovima grčkoga alfabeta, prvim i zadnjim slovom, alfa i omega, znakovima početka i svršetka, gdje sve izlazi, izvire iz Krista i uvire u Krista. On je početak i svršetak. On jest sve.