BIBLIJSKA PORUKA DANA

SV. BARTOL APOSTOL

Srijeda, 24. kolovoza 2011.

Iv 1,45-51

45Filip nađe Natanaela i javi mu: "Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta." 46Reče mu Natanael: "Iz Nazareta da može biti što dobro?" Kaže mu Filip: "Dođi i vidi." 47Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: "Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!" 48Kaže mu Natanael: "Odakle me poznaješ?" Odgovori mu Isus: "Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom." 49Nato će mu Natanael: "Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!" 50Odgovori mu Isus: "Stoga što ti rekoh: 'Vidjeh te pod smokvom', vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!" 51I nadoda: "Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

24. kolovoza -

Sv. Bartolomej - apostol

Sveti Bartolomej se spominje u popisma prve trojice evanđelista. U Ivana ga nema, ali mu je vjerojatno puno ime Natanael Bar-Tolmaj, Natanel, sin Tolmejev, i o čijemu pozivu imamo opširnije u Ivanovu Evanđelju 1, 45-50. Vjerojatno je bio pismoznanac ili učenik nekoga rabina. Nakon Duhova je prema predaji propovijedao u Indiji, potom u Mezopotamiji i Armeniji gdje je podnio mučeništvo. Njegovi su zemni ostatci preneseni u srednjem vijeku u Benevento a potom u Rim gdje se i danas čuvaju.

Zanimljiva je dinamika poziva učenika u Ivanovu Evanđelju. Nakon prvoga susreta Andrija nalazi svoga brata Šimuna i dovodi ga k Isusu. U Natanaelovu slučaju Filip - koga je prethodno pozvao Isus - nalazi Natanaela. Postoji stanovita zakonitost: Onaj koga je Isus pronašao postaje tražitelj, on traži novoga učenika. Pozvani postaje pozivatelj. I tako se Radosna vijest širi. Od onda, pa i do dana današnjega.

Filip ne veli izričito, kao Andrija Šimunu, da su pronašli Mesiju, nego s okolišanjem, budući da se Natanael razumije u Pisma: "Našli smo onoga o kome su pisali Mojsije i Proroci - Isusa, sina Josipova iz Nazareta". To izaziva kod Natanela negativnu reakciju. Vjerojatno je Nazaret, u kome je Isus proveo tridesetak godina, slovio na zlu glasu. Pa nisu li oni htjeli prvi Isusa strmoglaviti, ubiti (Lk 4,29)?

Na to se Filip ne upušta ni u kakvu teološku raspru, nego jednostavno svjedoči i veli: "Dođi i vidi!" To mu je jedini dokaz. Upravo kao što je rekao Isus Andriji i Ivanu: "Dođite i vidjet ćete!"To je punomoć jednoga učenika koji izgovara iste riječi kao i Isus. Natanael nije od onih koji su lakovjerni. On računa sa svjetlom, s riječju odozgor, da mu se otvore oči za novo svjetlo.

Ponovno imamo izričaj: "Isus ga vidje!" Isusov pogled i onda riječ koja pogled prati bili su dovoljni da razoružaju Natanaela. To je milosni trenutak gledanja i spoznaje. "Evo pravoga Izraelca!" - Evo pravoga čovjeka! Kao da mu Isus želi reći: "Dobro je, lijepo je što postojiš!" Isus ne gleda na našu tamu, nego našu potrebu za svjetlom. I njegov nam pogled daje ono što nemamo. Ovo 'Izraelac' nije puka etiketa, nego odražava ono što Natanael u biti jest, bogotražitelj, istinski borac s Bogom, kao praotac Jakov.

Ono Isusovo 'vidjeh te pod smokvom' znači u židovskoj predaji da je pod smokvom - u debelu hladu - proučavao, meditirao nad Božjim Pismom. Nakon toga Isusova odgovora ovaj je samo uzviknuo od sreće: 'Pa ti si Sin Božji, ti si kralj Izraelov!' - Osjetio je da ga je Isus prozreo, prožgao u dubini, svojim pogledom, svojim ognjem, milošću. Ovdje imamo upotpunjivanje objave i znanja, njihovo međusobno prožimanje. Isus nosi objavu, Natanael je studira i biva obasjan njezinim svjetlom. - Ponovno imamo ozbiljenje Isusove slike o blagu na njivi, o dragocjenom biseru koji čovjek pronađe , rasprodaje sve i sretan te radostan ga uzima.

Isusov je odgovor znakovit: Budući da sam ti rekao! - upravo kao i Tomi nakon uskrsnuća: Budući da si me vidio! - blaženi su i sretnici oni koji ne dvoje, a vjeruju. I Natanael i Toma su dvojitelji, sumnjaju u početku. Obojica se ne otvaraju naprečac. Ali kad povjeruju, onda je to stamena vjera u Gospodina Isusa. I zato Isus obećaje daleko veće stvari u njihovu životu, a pogotovo u vječnosti. To više jest Isusovo zajedništvo s nebeskim Ocem, to je imati uvida u nutarnje jedinstvo i prožimanje u samome Bogu. Vidjet će nove Jakovljeve ljestve nad Isusovom osobom, tu neposrednu komunikaciju Oca i Sina, Neba i Zemlje. A potom će učenici i sami činiti ista djela koja je Isus činio, činit će i veća, jer on odlazi k Ocu da bi ostao zauvijek sa svojima. Svi mi možemo samo jedno reći nakon ovakva iskustva s Isusom: Uistinu, ovdje nije ništa drugo nego sama kuća Božja, ovdje su vrata u samo nebo! - u Isusovoj osobi.  

BIBLIJSKA PORUKA DANA

DVADESETPRVI TJEDAN KROZ GODINU

Srijeda, 24. kolovoza 2011.

Mt 23,27-32

27Jao vama pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće. 28Tako i vi izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja." 29"Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Gradite grobnice prorocima i kitite spomenike pravednicima 30te govorite: 'Da smo mi živjeli u dane otaca svojih, ne bismo bili njihovi sudionici u prolijevanju krvi proročke.' 31Tako sami protiv sebe svjedočite da ste sinovi ubojica proroka. 32Dopunite samo mjeru otaca svojih!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Srijeda - 21. tjedan kroz godinu

SLOVO UBIJA - DUH OŽIVLJUJE

Mt 23, 27-32

Dva posljednja žestoka 'jao' iz Isusovih usta, nesmiljena, nemilosrdna, koja do kraja razotkrivaju licemjernost i dvoličnost njegovih protivnika. Iznutra i izvana - jednako je važno. U židovstvu svaki dodir s mrtvacom imao je za posljedicu obrednu nečistoću. Pogotovo s grobovima. 'Obijeljeni grobovi' - postalo je nešto kao općeljudska izreka, preuzeta iz Isusovih usta i rječnika. Grobovi bijahu mjesta posvemašnje nečistoće. Tko dodirne grob, i u neznanju, postaje samim time, i nesvjesno, nečist. U polemičkom tonu Isus uspoređuje svoje protivnike spram učinka njihova nauka na obične ljude s obijeljenim grobovima. Farizeji im, naime, uskraćuju spasenje koje dolazi po Isusu time što se stavljaju glede Isusa na protivnu stranu. Isus im predbacuje ne samo nutarnju nečistoću, nego ih optužuje da tu nečistoću šire oko sebe, da djeluju zarazno, ne samo svojim štetnim naukom, nego i nutarnjim zarobljavanjem čovjeka, gdje namjesto slobode imamo množinu prisila i obveza.

Prema Isusovu poimanju nemoguće se distancirati od svojih otaca. I sami pokušaj distanciranja neizravno je priznanje njihove krivnje i grijeha, ali su time i sami dionici krivnje starih naraštaja. Podižući spomenike ubijenim prorocima pristajete na djela svojih otaca u svome srcu. Neprijateljstvo njihovih očeva glede proroka na istoj je razini kao i neprijateljstvo Isusovih suvremenika protiv Isusa. Nikakve bitne razlike.

I kroz cijelo ovo poglavlje, kroz sva 'jao' provlači se kao crvena nit: Čovjek u svojoj revnosti može nekada Boga čak i zaobići, u svojoj se pobožnosti od Boga udaljiti. Naime, kao ljudi smo uvijek u opasnosti koristiti Boga za svoje prizemne, niske ciljeve, manipulirati ili ovladati Bogom, pokušati prisiliti Boga da nam služi i ispunjava naše želje. Upravo u svojim presavjesnim nastojanjima do u tančine ispuniti njegovu volju, ne odstupiti ni u čemu od njegovih zapovijedi i propisa, čovjek pokušava na neki način učiniti da Bog služi njegovim interesima i prohtjevima.

Ovo su teške i polemičke riječi iz Isusovih usta. Danas nas se Isusove riječi doimlju kao sat pouke iz higijene, nutarnje i vanjske medicine. Problem čistoće ne postoji ako je čovjekovo srce čisto. Stoga je Isusova polemika uvijek usmjerena protiv pretjerivanja, i onda a i danas. Želimo li ispravno shvatiti Isusovu polemiku u njezinoj srži, onda je posrijedi obračun s onima koji su svoje suvremenike upozoravali na opasnost od Isusova nauka i Isusove osobe. Sukob je bio obostrano krajnje načelan. Farizeji su do kraja htjeli opsluživati što propisuje Mojsijev Zakon, dok Isus - prijatelj carinika i grješnika - veli kako je u zreniku jedino i samo Bog i čovjek, a ne mrtvo slovo koje ubija. I stoga su opreke bile nepremostive, fronte nepomirljive.

Što nam treba činiti? Ono na što je blagopokojni Papa pozivao kad je molio molitve za oprost u povodu Velikoga jubileja god. 2000. Tražiti oprost od svih koje smo na bilo koji način kroz povijest zakinuli, o njih se ogriješili. Isus ovdje govori o zločinima prošlosti i podizanju spomenika zločincima. Svi smo opterećeni prošlošću. Trebali bismo promatrati zločine prošlosti kao mogućnost u svojoj sadašnjosti, s time se suočiti i onda na temelju kajanja ojačati svoju osobnost, izgraditi vlastitu ličnost, ojačati se u solidarnosti sa svima.

Namjesto toga često i danas imamo ljude koji su poput kostura, skeleta. Ljude koji imaju vjeru, ali nisu pobožni u srcu, koji govore o Bogu, ali ga ne dodiruju, nikada nisu iskusili ili bili njime zahvaćeni, koji svjedoče o budućem životu, a žive dokraja za ovaj svjetovni život, a onaj svijet im je samo projekcija vlastita nezadovoljstva. Isus pak traži da svatko bude ono što jest, osoba, da se poistovjeti sa sobom, svojom biti, a ne da se priklanja mišljenju većine. Vjera nije stvar vanjštine, nego srca i osobnoga predanja.

I samo u duhu, samo osobno, samo egzistencijalno u jedinstvu sa samim sobom dade se živjeti pred Bogom, ili, točnije, u Bogu, s Bogom, po Bogu. Samo kad se čovjek do kraja izruči religiji srca, započinje djelovati i rasti u nama Isusovo kraljevstvo. Isus želi zagrijano srce, cjelovitu ljubav. Ne želi on hladnu religiju, propisa i zabrana. Njemu nije do savršenstva u ponašanju i obdržavanju propisa, nego do posvemašnjega obrata čovjeka prema Bogu. Želimo li zbilja stati nasuprot Bogu, moramo postati njemu slični. U tom trenutku možemo zaboraviti sva druga mjerila.

      Na putu do Boga u Isusovu poimanju postoji samo jedno jedino bitno pitanje: Što je to zbilja u mome životu na svome mjestu? Kako se moram ponašati da moja osoba bude prozračna, danas bi se reklo 'transparentna', da budem do kraja čovjek? Često je vjera put do samootuđenja. Kako se odnositi prema drugim ljudima? Njihovim potrebama? Kako pristupiti čovjeku pored sebe? Vjera treba pružati dubinu, smjer, jedinstvo, utemeljiti osobu kao čovjeka.