BIBLIJSKA PORUKA DANA

Sedmi tjedan kroz godinu

Ponedjeljak, 21. veljače 2011.

Mk 9,14-29

14Kada dođoše k učenicima, ugledaše oko njih silan svijet i pismoznance kako raspravljaju s njima. 15Čim ga sve ono mnoštvo ugleda, iznenađeno brže pohrli pozdraviti ga. 16A on ih upita: "Što to raspravljaste s njima?" 17Odvrati netko iz mnoštva: "Učitelju, dovedoh k tebi svoga sina koji ima nijemoga duha. 18Gdje ga god zgrabi, obara ga, a on pjeni, škripi zubima i koči se. Rekoh tvojim učenicima da ga izagnaju, ali ne mogoše." 19On im odvrati: "O rode nevjerni! Dokle mi je biti s vama? Dokle li vas podnositi? Dovedite ga k meni!" 20I dovedoše ga k njemu. Čim zloduh ugleda Isusa, potrese dječakom i on se, oboren na zemlju, stane valjati i pjeniti. 21Isus upita njegova oca: "Koliko je vremena kako mu se to događa?" On reče: "Od djetinjstva! 22A često ga znade baciti i u vatru i u vodu da ga upropasti. Nego, ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!" 23Nato mu Isus reče: "Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!" 24Dječakov otac brže povika: "Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!" 25Vidjevši da svijet odasvud grne, Isus zaprijeti nečistomu duhu: "Nijemi i gluhi duše, ja ti zapovijedam, iziđi iz njega i da nisi više u nj ušao!" 26Zloduh nato zaviče, žestoko strese dječaka te iziđe, a on osta kao mrtav te su mnogi govorili da je umro. 27No Isus ga dohvati za ruku, podiže ga i on ustade. 28Kad Isus uđe u kuću, upitaše ga učenici nasamo: "Kako to da ga mi ne mogosmo izagnati?" 29Odgovori im: "Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

VJERUJEM - POMOZI MOJOJ NEVJERI

Mk 9,14-29

Isus liječi opsjednuta dječaka. Dramatičan je to prizor. Na kraju se čini kao da Isus uskrisuje mrtvaca, jer je dječak prema mnogima već mrtav od siline, žestine demonskoga opiranja da napusti dječaka. Sami čin oslobađanja od nečiste sile jest po sebi značajan, ali je značajnije i bitno ono što Isus od svih traži, a to je vjera. Pitanje vjere i nevjere, Gospodine, vjerujem - pomozi mojoj nevjeri! - to je jedino što se može oteti iz čovjekovih usta. Pomozi mi, Gospodine, makar i ne vjerujem, makar i ne znam vjerovati.

Isus oslovljava sve: O nevjerni naraštaju! Kao da iz tih riječi probija nešto poput Isusove silne usamljenosti. Sam među svjetinom koja ga ne razumije i ne prihvaća. Učenici također nepoučljivi. Tek što je sišao s Tabora gdje su Petar i dvojica Zebedejevih bili u njegovu društvu, promatrali njegovu slavu, dolje, u podnožju čeka ga skupina pismoznanaca. I ne će ga ispustiti više iz svojega dohvata, salijetat će ga na sve strane, sve do križa. Upravo kao hijene koje se kupe oko plijena. Na svoj način oni će odnijeti pobjedu nad ovim Isusom.

Te ćemo pismoznance pronaći u Markovu Evanđelju na svakom koraku gdje se pojavljuju sile protivne spasenju u Isusovoj osobi. Oni su demonski nastrojeni protiv Isusa, oni sa svojom teologijom i znanjem utjelovljuju u sebi ideologiju prisile, straha, oni žive u prividnom svijetu, protiv Isusa su ustali na život i na smrt. Oni su trajno u strahu od popustljiva tumačenja Zakona, a Isus svojim postupcima pravi rupe u njihovu sustavu. Oni pak sa svoje strane žive herojski, na herojski način obdržavaju Božje propise. Isus pak prema njihovu poimanju živi nerazumno, on se upušta u društvo sa sumnjivim osobama, s pijanicama, prostitutkama, prevarantima, carinicima. Nisu oni protiv obraćenja, ali su protiv drugovanja s javnim grješnicima. Oni žive u deformiranoj religiji.

Marko u svome Evanđelju ne propušta priliku napraviti poveznicu između pismoznanaca i bolesti te opsjednuća. Već za prvoga čuda u Kafarnaumu, u sinagogi, kojom prilikom Isus izgoni iz čovjeka nečistu silu, tu su i pismoznanci. Oni onemogućuju Božje djelovanje, oni se isprječuju Isusu na svakom koraku, svojom pukom nazočnošću, i sukladno Isusovoj riječi oni su prave štetočine koji krivotvore Božju nakanu svojim krivotvorinama i tumačenjima. I ovdje su ti pismoznanci u raspri s učenicima, pokušavaju nametnuti svoju volju narodu. Vjerojatno su pokušali protumačiti narav opsjednuća, tko je kriv što je dječak u takvu stanju i sl. Dječak od najranijega djetinjstva živi između vatre i vode, dok pismoznanci žive u svojoj izolaciji. Oni su do te mjere Isusu za petama da svako čudo koje Isus čini u njihovoj nazočnosti jest nešto kao anticipacija smrti i uskrsnuća.

U cijelom događaju ozdravljenja ovoga dječaka otac ima veliku ulogu. I onaj otac Jairove kćerke dolazi k Isusu s molbom, udovica iz Naina ima samo njega jedinca koga nose na nosilima u groblje, izvan gradskih zidina. Ili pak ona žena Sirofeničanka koja moli za svoju kćerkicu, teško opsjednutu. Ovdje otac viče u svojoj zdvojnosti Gospodinu: Ako što možeš! Pomozi, zaklinjem te! Nevolja je prevelika. Odgovor se rađa iz nevolje, odgovor koji je najprimjereniji ljudskom stanju duha. Tko se odvaži reći ‘vjerujem’, mora u istom dahu reći kako on to može jer se pouzdaje da mu Bog uvijek pripomaže, da pomaže ljudskoj vjeri, pa u konačnici nije više pojedinac subjekt vjere, nego Bog. Jedino u svijesti i sa znanjem o vlastitoj nevjeri čovjek može Božji dar vjerovanja radosno i s utjehom priznati i prihvatiti. Vjera je čovjekova otvorenost prema Božjem djelovanju, bezuvjetna otvorenost, čekanje koje se usmjeruje prema Gospodinu, svjesno svoje nedostatnosti.

Otac je u stalnome strahu i panici od ponovnoga napada opsjednuća, a isto tako i dječak koji je postao igračkom nekih čudnih demonskih sila koje njime gospodare i omlaćuju kao vjetar granama. I neprestane molitve i zaklinjanja, dok se ne smiri. Zatim ponovno strah od novoga napadaja. Sve je razapeto između molitve, vapaja, vjere u uslišanje i ozdravljenje, ali na kraju sve ostaje po starome. Za dječaka su roditelji jedini oslonac u životu, a kad dijete spozna da ni otac ništa ne može, da je i on nemoćan, onda je ono još više izgubljeno. Odrasta u protuslovnom svijetu, postaje teret sebi i drugima. Ono je nešto kao ovisnik koji živi od napada do napada, od jedne do druge oluje koja će se na nj sručiti. Dječak ne može ništa učiniti ni za bolest ni protiv nje, a to ga onda vodi u stanje odbačenosti. Kuća ne može ništa s njime, ni otac. On je teret svima, i obitelji, i samomu sebi. Dijete je kazna sebi, ali i kući, njime su kažnjeni svi. Stoga i ovaj vapaj: Ako možeš što! Pomozi! Treba vjerovati - i stoga moli Isusa da mu pomogne još čvršće vjerovati.

Isus potom govori učenicima kako se ova vrsta demona izgoni samo molitvom (r.29). Gotovo većina tekstualnih inačica dodaje uz molitvu i post. Jedinstvo molitve i posta čini da je dječak ozdravio. Molitva je bitna. Prisjetimo se Isusa molitelja. Moli na brdu, u tišini noći, i u molitvenom zanosu njega nose morski valovi, ulazi u lađu. Potpuno je uronio u Božju blizinu i prisutnost. Na riječ se stišavaju morski valovi, na Isusovu riječ ozdravlja i ovaj dječak. Veličaj, dušo moja Gospodina, i sve što je u meni sveto ime njegovo... On ti ozdravlja sve bolesti tvoje, liječi sve slabosti tvoje pjeva u Starom zavjetu prorok (Ps 103).

    Čudnovato jest, ali je istinito: Tko u ovome podvojenu svijetu želi osloboditi sile ozdravljenja i spasenja, mora započeti najprije kod sebe i svoga babilonskoga srca istjerati kaos i nered. Taj se početak zbiva kad se čovjek vraća iz tuđine u zavičaj, k sebi. Kad spozna da ga Bog, koga želi protjerati iz srca i svijeta, ljubi, da se za njega zanima, da je na svoja ramena uzeo sve naše grijehe i patnje, te kad mogu reći, posve neusiljeno: „Gospodine, vjerujem, pomozi mojoj nevjeri“. Kad se to dogodi, spustit će se na svijet nešto od sile spasenja s Kristove Golgote. Bog nije nešto daleko, nešto strano i tuđe u mome životu, nego ljubav koja sve nas prihvaća.