BIBLIJSKA PORUKA DANA

 SEQ CHAPTER \h \r 1SVETI JOSIP

PRVI KORIZMENI TJEDAN

Subota, 19. ožujka 2011.

Mt 1,16.18-21.24a

16Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.

18A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. 19A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. 20Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: "Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. 21Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih."

24Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. 25I ne upozna je dok ne rodi sina. I nadjenu mu ime Isus.

ili

Lk 2,41-51a

41Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. 42Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. 43Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. 44Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. 45I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. 46Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. 47Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. 48Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: "Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili." 49A on im reče: "Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?" 50Oni ne razumješe riječi koju im reče. 51I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. 52A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 SEQ CHAPTER \h \r 1SVETI JOSIP - SVETKOVINA ZAŠTITNIKA CRKVE, NAŠE BISKUPIJE

I HRVATSKOGA NARODA

Subota - 19. ožujka

Danas je svetkovina svetoga Josipa. Zaštitnik i hranitelj Svete obitelji, zaručnik Blažene Djevice Marije, hranitelj i čuvar Isusa Krista, Sina Božjega. Ujedno je zaštitnik cijele Crkve, potom Hrvatskoga naroda i naše biskupije. Zaštitnik obitelji, sretne smrti. Josip - ime mu znači: Bog će nadodati, Bog će dati i više od onoga što čovjek očekuje. Ako čovjek učini svoje, ono što od njega Bog traži, onda Bog uzvraća stostruko. Iskusio je to i Josip, sin Jakovljev, koji bijaše prodan u Egipat. Iskusio je to i Josip iz Nazareta, Marijin zakoniti suprug, onaj po kome Isus legalno vodi svoje korijene iz loze Davidove, kraljevsko podrijetlo. Onaj tihi čovjek iz Nazareta, koji je bio čuvar Božjih tajna. U svakoj svetoj Misi nakon pretvorbe mi uzvikujemo: “Tajna vjere!” - Otajstvo vjere! Ovaj je čovjek bio do kraja povezan s tajnama vjere, s tajnom Božjega utjelovljenja, rođenja Isusa Krista zatim njegova bijega u Egipat, odrastanja u zavičaju, u Nazaretu.

Od njega nemamo zabilježene nijedne riječi. Čak se zna dogoditi da ga posve ispustimo iz vidika i svu pozornost skrenemo na Mariju ili pak Isusa. On je nekako u sjeni. Ali je pred Zakonom on Isusov zakoniti otac, po Josipu je Isus Davidov potomak. Gospodin se njime poslužio da bi pred javnošću upravo Josip bio nositelj baštinjenoga prava iz Davidove loze.

Uzmemo li Matejevo i Lukino Evanđelje, vidjet ćemo da sve odiše duhom poštovanja i divljenja, strahopočitanja pred Tajnom, pred Božjom riječju. Josip je osoba koja sluša, koja ne otvara usta. Iz njegovih usta nemamo nijedne riječi. On ima srce koje je pravedno, mudro i koje sluša. Upravo prema uzoru na starozavjetnoga kralja Salomona koji je tražio od Gospodina mudro i poslušno srce, a ne bogatstvo ni moć.

Vrijedi ovdje prisjetiti se onoga što je davno - prije četrdeset i pet godina - izrekao papa Pavao VI.za pohoda Svetoj zemlji, u Nazaretu. Između ostaloga je rekao:

Nazaretska je kuća škola u kojoj se počinje upoznavati Kristov život. To je zapravo škola evanđelja. Ovdje najprije učimo gledati, slušati, misliti i potpuno upoznavati koja se velika i tajna snaga nalazi u ovoj vrlo jednostavnoj, poniznoj i divnoj objavi Sina Božjega. Ujedno možda i naučimo pomalo ga nasljedovati.

Ovdje zapravo shvaćamo način i put kojim lako možemo upoznati tko je Krist. Ovdje osobito razumijemo koliko treba cijeniti ono što se odnosi na njegov boravak među nama, a to nekako uključuju: Mjesta vremena, običaji, govor, sveti obredi, napokon sve čime se Isus služio da se očituje svijetu. Ovdje sve ima glas, sve ima značenje.

Doista, ovdje u ovoj školi uviđamo zašto se mora obdržavati duhovna stega ako netko želi slijediti nauk evanđelja i biti Kristov učenik.

O kako bismo se rado htjeli povratiti na svoje djetinjstvo i ponovno se povjeriti ovoj poniznoj a ujedno tako uzvišenoj Nazaretskoj školi. O kako bismo žarko željeli obnoviti svoje nastojanje da stječemo pravo životno znanje, uz Mariju, uz Josipa, i razumijevanje božanskih istina.

Ali, ovdje smo se zaustavili samo kao hodočasnik i prisiljeni smo odreći se te želje, jer razabiremo da se na ovom svijetu ne može nikada potpuno dovršiti rad oko upoznavanja evanđelja. Ne ćemo ipak otići a da iz Nazareta ne uputimo na brzu ruku i kao usput nekoliko kratkih pripomena.

Nazaret nas najprije uči šutjeti. O kad bi u nama ojačala cijena šutnje, toga divnoga i tako potrebnoga svojstva duše, u vrijeme kad na nas u ovome uzburkanom i odveć uznemirenom životu, u ovo naše doba, navaljuje toliko povika, galame i vike. O nazaretska šutnjo, uči nas da budemo učvršćeni u dobrim mislima, zaokupljeni nutarnjim nadahnućima, da budemo dobro pripravni slušati tajne Božje savjete i upute istinskih učitelja. Uči nas koliko je potrebno i koliko vrijedi, spremanje, nauk, razmatranje, osobni i skroviti način života, molitva koju u tajnosti vidi samo Bog.

Osim toga, ovdje upoznajemo domaći način života. Neka nas upravo Nazaret podsjeti što je obitelj, zajedništvo obiteljske ljubavi, ozbiljna i sveta ljepota obitelji, sveto i nepovredivo vlasništvo obitelji; neka nam pokaže kako je sladak odgoj u obitelji, koji ne može ništa drugo zamijeniti; neka nas nauči koja je prirodna uloga obitelji u društvenom poretku.

Ovdje napokon upoznajemo obvezu rada. O Nazaretu, o kućo drvodjelje Josipa i drvodjelčeva Sina: Želimo najradije upravo ovdje shvatiti i proslaviti doduše strogi, ali otkupiteljski zakon ljudskoga rada. Ovdje želimo tako obnoviti dostojanstvo rada da to svi doznaju. U ovoj kući želimo podsjetiti i na to da rad ne može biti sam sebi svrhom, nego da svoju slobodu i vrijednost prima ne samo, štono se kaže, iz gospodarske važnosti, nego i zato što nas upravlja prema divnome cilju.

Ovdje napokon želimo pozdraviti radnike cijeloga svijeta i pokazati im veliki uzor - njihova božanskoga Brata, Krista našega Gospodina, glasonošu svih njihovih opravdanih težnji.

Svima koji danas slave imendan neka bude sretno i blagoslovljeno! 

BIBLIJSKA PORUKA DANA

PRVI KORIZMENI TJEDAN

Subota, 19. ožujka 2011.

Mt 5,43-48

43"Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. 44A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone 45da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. 46Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? 47I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?" 48"Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Subota - 1. korizmeni tjedan

BOG – MJERA BOGOLJUBLJA I ČOVJEKOLJUBLJA

Mt 5,43-48

Na završetku Isusova govora o novoj pravednosti imamo u Mateja riječ o zahtjevu - biti savršen kao što je to Otac nebeski. Za Isusove učenike nije više dovoljno misliti u starim kategorijama obične ljudske, naravne pravednosti. Ovo je vrhunac Isusova govora na gori, božanske riječi iz usta božanskoga Učitelja. Ljubiti svoje neprijatelje – nema ničega većega od toga. To je ono što čovjeka čini bogolikim, u čemu možemo Boga nasljedovati. Nasljedovati ga naime u njegovoj ljubavi koja ne računa, koja ne cjenka, isplati li se nešto ili ne isplati. Ljubav se jednostavno daje, razdaje, ona je raskošna i rastrošna. Ona nije ni puka sućut. Ona se sastoji u htijenju činiti dobro, ljubiti, moliti. Moliti za neprijatelje - tko to može primjerice u ratnim prilikama? Upravo to zahtijeva Isus od svojih, inače će društvo postati vučje, ostat će i ubuduće čovjek čovjeku vuk, a ne brat.

Riječi koje čitamo u ovom odsječku tvore krunu raspre o dosadašnjoj židovskoj religioznosti i praksi te su ujedno izraz kršćanske samosvijesti. Rado ćemo naglasiti kako upravo ovakve riječi iz Isusovih usta svjedoče o božanskom podrijetlu njihova autora, jer nigdje u usporednoj povijesti religija ne ćemo susresti slične izričaje, kao iz Isusovih usta, o ljubavi prema neprijateljima. Što više ističemo uzvišenost i neusporedivost Isusovih izričaja, tim više te riječi stoje u opreci s naravnim čovjekom. Da, samo kad bismo ih prihvatili, kad bismo te riječi pretvorili u praksu. Moramo shvatiti jedno: Božja je volja, Božja je nakana i odluka da prestane među ljudima bilo kakav oblik neprijateljstva. Tko se trudi oko mira, on je uistinu Božji Sin. „Blaženi mirotvorci, zvat će se sinovima Božjim“, rekao je već Isus u blaženstvima.

Kao vrhovnu mjeru ponašanja stavlja Isus gotovo nemogući zahtjev, biti savršen kao što je savršen Otac nebeski. ‘Savršen’ u ovom smislu bi značilo nešto kao ‘spašen’, ‘cijel’, ‘potpun’, ‘cjelovit’, upravo kao što je cjelovit sud ili staklena čaša, ako nigdje nije nacikla. Primijeni li se to na čovjeka, onda bi riječ značila, biti potpun, biti integralan čovjek, uglađen, uravnotežen, vjeran, uspravan. Biti značaj, biti od kremena. Isusova bi riječ značila također da čovjek mora biti krajnje određen, upravo alternativan i ultimativan, ili-ili, a ne kolebljiv, na dvije stolice. Isus to temelji na primjeru samoga Boga. Čovjek stoji pred odlukom, a odluka je upravo u konačnom, definitivnom opredjeljenju, za Boga ili protiv njega. Čovjek se mora odlučiti između svetosti ili propasti. Biti savršen kao što je sami Bog, tj. prihvatiti ljude onakvima kakvi oni jesu. Bog daje da njegovo sunce sja dobrima i zlima, da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Bog je u Isusovu poimanju ona sila ljubavi i povjerenja koja nam dopušta da izrastemo u ljude, da budemo integralni u sebi.

Nije lako udovoljiti Isusovim zahtjevima. Znamo to iz svagdanjeg života. Među ljudima s kojima živim ima onih kad ih susretnem, oko srca nam biva toplo, ugodno je u njihovu društvu, čovjek se ne bi od njih odvajao. Znamo da smo prihvaćeni, ljubljeni. Ali ima i onih od kojih nam je hladno oko srca, koji su nas uvrijedili, na koje smo još uvijek gnjevni. Isus veli - upravo takve treba ljubiti. Teško se boriti protiv vlastitih osjećaja, pa i on je sam - Isus - zvao svoje neprijatelje pravim imenom. Ali nas je učio ljubiti ih pravo kao što je on molio s križa za svoje neprijatelje: “Oče, oprosti im!” Isus nas  želi osokoliti da rastemo u ljubavi, korak po korak, postupno, unatoč vlastitim zakazanjima. Treba najprije biti u sebi ‘izbalansiran’, pomiren, uravnotežen, cjelovit, i onda će biti mnogo lakše ophoditi i s onima koji nam nisu toliko ‘simpatični’.

Biti cjelovit, savršen kao što je Otac nebeski. I tako ćemo postati njegovi sinovi i kćeri, koji su pomireni u sebi i s drugima, koji šire mir i pomirenje, koji žive sa svim stvorenjem u miru. Primjerice, sveti Franjo Asiški. S druge pak strane, Isusova praksa nenasilja, ljubavi, pobjeđivanja zla dobrim tek je izazvala vulkan i erupciju mržnje, nasilja, agresije koja se na njemu iskalila, u životu, procesu, na križu. Tu nas je s Bogom pomirio, u njemu je Bog pomirio svijet sa sobom. Pokazao nam put kojim nam je ići. Isusov put nije nimalo jednostavan. Težak je i naporan, zahtjevan, ali je ljudski i ujedno božanski. Svi su drugi dosadašnji putovi čovječanstva samo povećavali polje nemira, kretali se u začaranom krugu akcije i reakcije, sile i protusile, u krvotoku zla, mržnje, straha, razaranja, boli i osvete koju jedni drugima nanosimo. Nije to ono na što je mislio Fr. Nietzsche proglašavajući etiku Govora na gori pobunom robova protiv gospodara, slabih protiv jakih, ozloglašavanjem velikih i snažnih onim slabim i dekadentnim. Na kraju se pitamo s Nikosom Kazanzakisem: “Kad će napokon postati čovjek čovjekom? Svi nosimo hlače, imamo košulje s ovratcima, šešire, uglađeni smo, a zapravo smo još uvijek najobičnije mule, vukovi, lisice i svinje. Veli se, kako smo slika Božja? Tko? Mi?” Daleko od toga, još uvijek vlada zakon Kaina i Abela, bratoubojstva. Isus pokazuje put kako iz toga začarana kruga izići. Jesmo li spremni?

     Naučiti promatrati u svakome čovjeku Božje dijete, ljubiti kao što Bog ljubi, nesebično, sve bez razlike. Opraštati jer nitko od nas ne zna što se odvija u srcu bližnjega koji nam nanosi zlo, nitko ne zna koje muke i probleme on sa sobom u svojoj duši nosi. Ne smijemo u sebi ugušiti nadu da će taj moj brat s kojim se mirim jednoga dana postati zbilja moj brat. U Isusovu novom poretku postoji Otac te postoje sinovi sa svojom braćom koji trebaju živjeti u istome duhu. Nema neprijatelja jer on može snagom praštanja postati samo mojim bratom. Isus nam sam svaki put može ponoviti, nebrojeno puta: Dao sam vam primjer…