BIBLIJSKA PORUKA DANA

DVADESTI TJEDAN KROZ GODINU

Petak, 19. kolovoza 2011.

Mt 22,34-40

34A kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, 35a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: 36"Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?" 37A on mu reče: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. 38To je najveća i prva zapovijed. 39Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. 40O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Petak - 20. tjedan kroz godinu

BOG JE LJUBAV

Mt 22, 34-40

Isusov se život bliži kraju. Omča se oko njega neprestance steže sve snažnije, protivnici mu žele na svakome koraku postaviti zamke i stupice, stalno su mu za petama. U njihovim pitanjima prividno je riječ o za njih vrlo važnim stvarima, a u biti njima nije do odgovora. Odgovor se po sebi razumije. Njima je do klopki u koje žele uhvatiti Gospodina. Pitaju Isusa koja je od preko 600 propisa, zapovijedi i zabrana u Zakonu najvažnija? I zato je Isusov odgovor krajnje jasan, jednoznačan, odgovor koji uključuje u sebi sve druge odgovore, zapovijed koja uključuje sve druge u sebe, jednostavno ih kao u žarištu sabire. Bez ljubavi je nemoguće bilo koju zapovijed izvršiti, ona je negdje kao temeljna boja svemu, grundiranje koje se provodi prije bilo kojega poteza kistom, životnoga zahvata. Isus obje zapovijedi ljubavi stapa u jednu. Ona je temeljni zakon kozmosa.

U ono doba nije postojala kategorija bližnjeg, makar je u Zakonu jasno naglašena. Zato će onaj pismoznanac u kontekstu glede najvažnije zapovijedi pitati, a tko je njegov bližnji (usp. Lk 10,25-37). Isusu je to prigoda da donese prispodobu o milosrdnom Samaritancu koji postupa iz samilosne ljubavi. Upravo u toj prispodobi dokida Isus projekcije koje je stvorilo društvo spram bližnjega. U liku milosrdnog Samaritanca stvara Isus novi kvalitativni znamen istinskog čovještva koje nadilazi čisto židovske okvire njegova vremena i ruši granice među ljudima na revolucionaran način. Kako? Na koji način?

Naime, prema ondašnjem židovskom poimanju pojam bližnjega bijaše krajnje ograničen i partikularistički, restriktivan na sve strane. Najbolje ćemo to sebi predočiti ako se prisjetimo tko sve nije spadao u kategoriju bližnjega. Ponajprije nitko tko nije pripadao Izraelcima, narodu Saveza. Dakle, svi "gojim", pogani, stranci, Rimljani, zatim unutar naroda carinici, grješnici, nepravednici, bludnice, preljubnici, pogotovo gubavci, teški bolesnici. O njima se nije uopće govorilo. Zatim Samaritanci prema kojima su se 'vjerni' Židovi odnosili s krajnjim prezirom, kao prema poganima. Upravo takav lik uzima Isus da ponazoči odnos prema bližnjemu, što jasno izaziva eksploziju bunta i provalu srdžbe prema njegovoj osobi.            

Odgovor o ljubavi prema Bogu i bližnjemu može se činiti otrcanim, ali Isus im želi reći: "Pa otvorite cjelokupnu Bibliju, zavirite u psaltir, u proroke, i što ćete naći? Ta sve je pozvano hvaliti i slaviti Gospodina, iskazivati mu štovanje, ljubav: i živo i mrtvo. Zapravo, sve je produhovljeno i oduhovljeno. U svemu je otisak Božjega Bića i Duha. Vaš svakodnevni molitvenik, psaltir, završava usklikom: 'Sve što god diše, što ima daha i Duha u sebi, Gospodina neka slavi, hvali, ljubi'".

Zato je ljubav u temelju stvorenja i stvaranja jer Bog je ljubav. Bog samo iz ljubavi stvara. Lako je naučiti iz katekizma zapovijed ljubavi prema Bogu bližnjemu, ali nerijetko se ta riječ pretvara u okaminu, beživotnu krilaticu. Što to znači konkretno, ljubiti Boga? Može li se ljubav narediti? Pa ljubav se tiče čovjekovih najintimnijih osjećaja, i čovjek je tu slobodan, nemoguće je ljubav narediti. Boga ljubiti? Pa nitko ga nije vidio! Kako se može nešto nevidljivo ljubiti?

Pa ipak nam Ivanova Poslanica veli: "Tko ne ljubi, ostaje u smrti" (1 Iv 3,14), što onda uključuje da je čovjek sukrivac tuđe smrti, ako mrzi (3,15). Ne davati prostora životu znači automatski prepuštati prostor smrti. Dajemo li u svome srcu prostora ljubavi, proširit će se ljubav i u svijet. Ne ljubimo li, nastaje u nama prazni prostor u koji se onda znaju nastaniti demoni.

Danas je trećina svijeta ateistička. Zašto? Nije li to i zbog toga što smo mi kršćani premalo ljubili? Nije dovoljno umiriti svoju savjest i reći: Pa ja ne kradem, ne ubijam, ne griješim protiv svoga bračnog druga, ne ogrješujem se o zakon i propise, brinem se za svoju obitelj, za državne zakone... To nije dovoljno da bi čovjek bio spašen. Spasenje je život u ljubavi i za ljubav koja je Bog. Biti kršćanin znači biti pomazan Duhom Božjim, Duhom ljubavi. Ili imamo ili nemamo Duha Božjega, tu nema neutralne zone. U ljubavi ljevica ne zna što čini desnica.

Ljubav je u konačnici solidarnost s drugima. Boga ljubiti znači opsluživati, obdržavati ono što on propisuje, smatrati njegovu prisutnost u vlastitom životu najvažnijom zbiljom vlastitoga života. I Isus veli prema Ivanovu Evanđelju: "Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ!" Ne će mu biti ništa teško, ako njegov život počiva na ljubavi i u ljubavi. Ljubav ima uvijek pred sobom 'ti', a nikako samo 'ja', vlastiti ego. Zato u Bibliji stalni refren: Ne više bogova, nego samo jedan istinski. - I u životu: Ne više partnera - samo jedan! Samo se jednoga može istinski ljubiti.

       Isus je pitao nakon uskrsnuća Petra: Ljubiš li me? I Petar trokratno odgovara: Pa ti, Gospodine, sve znaš, ti znaš da te volim, da te ljubim! Pa makar sam ja onaj koji te izdao, zanijekao, koji nije imao snage biti u trenutcima kušnje s tobom i ostati tebi vjeran. Isus prihvaća Petrovu ljubav, prihvaća i ljubav one grješnice, javne žene, koja je plačući otirala suzama Isusove noge. Ljubav stvara osobu, o tome govore filozofi personalizma. I na kraju pitanje spram vjernosti jest pitanje, jesam li ja postao ja. Jesam li ja sposoban u patnji, nevolji i boli biti nekome prijatelj. Ljepota i patnja uvijek idu zajedno, u životu. Isus nas upravo u svojoj patnji i s križa najviše ljubi. I očekuje od nas ljubav. Svi smo u konačnici beskrajno i beskonačno obdareni. Svi smo preobilno, toliko toga primili, a kako je maleno i neznatno ono što drugima dajemo? Svačije je srce upućeno na to da prihvati tuđu samilosnu ljubav.