BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

Vrijeme kroz godinu

33. tjedan kroz godinu

Četvrtak, 18. studenog 2010.

 

Lk 19,41-44

41Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim 42govoreći: "O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! 43Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. 44Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

PROMAŠENA POVIJESNA PRILIKA

Lk 19,41-44

Nakon Isusova svečanoga ulaska u Jeruzalem, gdje su mu svi klicali i veličali Boga Izraelova slijedi teška Isusova riječ o svome ljubljenom gradu, o Hramu, o mjestu i vremenu, o narodu koji nije prepoznao vrijeme kad ga je sam Gospodin pohodio. Isus sa žalom u duši misli na minulo vrijeme milosti, godine kad je sam Bog pohađao svoj narod, kad ga je preko Isusa iz Nazareta poučavao, činio znamenja i čudesa. Sad je to vrijeme čudesa netragom nestalo. Zadnje se dogodilo onome slijepcu iz Jerihona koji je progledao i zaputio se za Isusom. Sad još samo slijedi Isusova smrt kad će mu drugi zatvoriti usahle oči koje su širile mir i blagoslov. Isus pretkazuje kako ne će zasjati slava Gospodnja nad svetim gradom jer odgovorni u narodu nisu prepoznali vrijeme pohoda. Jeruzalem će biti izručen na milost i nemilost poganima koji će ga srušiti, spaliti, svetinje pretvoriti u prah i pepeo. Svojim tužnim, melankoličnim riječima kontrastira Isus učenike i narod koji mu kliče. Narod je propustio priliku da postigne mir, a mir je smisao svih mesijanskih obećanja. Jeruzalem je slijep za trenutak Božjega pohoda. Namjesto pohoda, slijedi pohara. Isus rabi tipični rječnik ondašnjih vojnih pohoda, opkoljavanja i gušenja života u opkoljenu gradu dok se ne preda.

Sud, presuda, kazna - na što misli Isus? Nije li svjetska povijest istodobno redovito i svjetski sud, sud svijetu. Ne kažnjava li se svako zlo, svaka luda radnja i djelovanje u sebi? Sve ima uzrok i posljedicu, i dobro i zlo. Povijest je nepregledni i nerazmrsivi splet i koloplet uzroka koji su već u sebi posljedice, i učinaka koji postaju nekim nutarnjim automatizmom novi uzroci. Ne znamo je li blagostanje kazna ili dobrobit, kad se uzme sve što se u određenom surječju zbiva, a isto tako nije uvijek jasno je li nesreća zbog dobra, je li možda bolest milosno vrijeme kad se čovjek može prepustiti Božjem vodstvu. Upravo kao što ni u životu pojedinca ne možemo reći da je bolest kazna, a blagostanje nagrada. Bolest može biti blagoslov, a blagostanje propast pojedinca i cijele obitelji.

 

Narod se iznevjerio Božjem pozivu, povjerenju, Savezu. Moramo imati na umu kako u Židova nema evolucijskoga procesa od mnogoboštva prema jednoboštvu, nego imamo velike, nedostižive likove poput Abrahama i Mojsija koji imaju objavu i prenose je narodu kao poziv i ponudu. Bog je zahvatio u povijest svoga naroda izravno, Bog sklapa sa svojim narodom Zavjet, i ono što slijedi trajna je borba između čistoće vjere i utjecaja okolnih, politeističkih naroda, stalna razapetost između vjere i nevjere, uspona i otpada. Imamo alternativno stanje, vjeru ili nevjeru, imamo trajnu borbu između Boga objave i objave koju on nudi i religijske volje naroda koji objavu ili prihvaća, ili joj se zatvara i odbacuje je. I kao plod te borbe imamo povijest Izraela, njegove uspone i padove.

U Isusu imamo zadnju Božju ponudu. Sad je vrijeme konačne odluke, hoće li se narod odlučiti za Mesiju ili protiv. Hoće li se podvrgnuti Bogu ili poći za željama i požudama svoga srca. Hoće li poslušati riječi Mesije ili poći za svojom tvrdokornom voljom. Jeruzalem ne prepoznaje ono što mu služi miru i spasenju. Dovršava mjeru svoga neposluha prema Bogu i kazna je razaranje Grada. Kakav samo dramatičan trenutak?! Isus zna da je on Mesija i donositelj spasenja. Svjestan je kako je on ispunjenje svih obećanja minulih vremena, ne samo vjerskih nego i povijesnih te da se sva obećanja minulih vremena ozbiljuju u njegovoj osobi - a narod se zatvara. Ne može on nametnuti narodu svoju volju, odluka se mora roditi iz slobodna srca, odluka za spas ili propast. Bog se nikom ne nameće. Isus zna da mora umrijeti, ali će nakon toga uslijediti sud nad narodom. Nakon toga suda slijedi raspršivanje Izraela cijelim svijetom, sa svim kobnim i pogubnim što će mu donijeti potonja povijest, sve do današnjega dana. Ali ne samo njima, nego i ostalima.

Kakva samo ironija povijesti i sudbine! Može li biti veće boli i patnje nego kad netko nešto ljubi i mora doživjeti da su sva upozorenja i opomene, sve ponude i zabrane, svi savjeti i preklinjanja bila beskorisna, otišla u vjetar. Ništa nije moglo spriječiti ovu katastrofu koja se sručila na Sveti grad. Predočimo si situaciju u kojoj i u koju Isus izgovara te riječi. On, siromašni rabin iz Nazareta, komu će do nekoliko dana presuditi Židovi i Rimljani, taj izgovara riječi: Jeruzalem će propasti. Bit će zatrt i uništen jer njega nije prihvatio! Isto će se zbiti i sa svijetom koji njega odbaci. I mi smo u situaciji ondašnjih Isusovih suvremenika. Suvremeno mišljenje potisnulo je misao na Isusa Krista i njegove riječi. Čovjek se više ne boji ničega, pogotovo ne Boga. Njega je istjerao iz svoje svijesti. Ne vjeruje u Božju odmazdu, srdžbu, ne vjeruju kako Bog može prijetiti. I kazniti. Čovjek dovršava, ispunja mjeru svoga bezboštva, zaborava Boga.

Krivo je predočavati Isusa kao miroljubiva pacifista. Isus govori jasno o nasilju koje će uslijediti kad se odbaci njega i njegovu poruku koju je upravio svome narodu. Što ako je sve prekasno?

Ovako oplakuje židovski povjesničar Josip Flavije razaranje Jeruzalema i Hrama za Vespazijana i Tita god. 70.

“Što se dogodilo, gdje je onaj ... silni grad, majka cijeloga židovskoga roda? On, koji bijaše opkoljen i utvrđen tolikim mnogobrojnim zidinama, koji se zaštitio tolikim utvrdama i moćnim tornjevima te je jedva nudio dovoljno prostora za sve ono ratničko naoružanje? Što bijaše s Gradom koji imaše mnoge tisuće muškaraca koji su se borili za njega? Gdje ostade taj Grad koji je prema našoj vjeri služio kao boravište našemu Bogu? Iščupan je iz svojih temelja i uklonjen. Od njega je preostalo samo jedno sjećanje, naime, na ubijene i samo sjećanje još obitava u njegovim ruševinama. Stari i bijedni muškarci sjede na pepelu Svetišta, uz njih nešto malo žena koje su pošteđene kako bi na njima iskalili svoju gnjusnu oholost”.  Sedamnaest dana opkoljavali su ga Rimljani, prekinuli dotok svega, i kad su provalili u nj, načinili su neopisivo krvoproliće rimski vojnici među pučanstvom. “I kad rimska vojska nije imala više što ubijati niti pljačkati, kad nije bilo više ničega na čemu bi ti vojnici mogli iskaljivati svoj bijes... car je naredio da se cijeli grad i hram sravne”.