BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

Šesti tjedan kroz godinu

Četvrtak, 17. veljače 2011.

 

Mk 8,27-33

27I krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita učenike: "Što govore ljudi, tko sam ja?" 28Oni mu rekoše: "Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka." 29On njih upita: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" Petar prihvati i reče: "Ti si Pomazanik - Krist!" 30I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu. 31I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. 32Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. 33A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: "Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!"

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

TKO JE OVAJ ISUS?

Mk 8,27-35

“A vi, za koga me vi držite?” Kroz sve naraštaje, stoljeća i tisućljeća provlači se ovo pitanje, upućuje se isto pitanje svakome i svatko na to pitanje mora dati odgovor i vlastitim životom, cjelokupnom egzistencijom. Koliko ljudi, onoliko i mišljenja. Svatko ima svoju sliku i predodžbu o tome jedincatom i jedinstvenom liku koji je poput munje bljesnuo i zaparao nebom u jednom isječku ljudske povijesti, i pokazao čovjeku i svim ljudima, što je čovjek i što bi mogao postati, za što je čovjek stvoren, kolika mu je veličina ako se vrati svom iskonu i bude ono što jest po svom ljudskom određenju. Kako god na to pitanje odgovorimo, u tome se odgovoru izriče sve ono u što čovjek vjeruje, što mu je dragocjeno i vrijedno, čemu se nada, i zbog čega misli da mu život na zemlji ima smisla.

Odgovor na to pitanje uvijek je krajnje subjektivan. Odgovor zadire u svu dinamiku vlastite osobe, u snagu vlastitoga životnoga iskustva, mjeru vlastite patnje, snagu vlastitih nadanja.  Kierkegaard je zapisao: “Kristov život ovdje na zemlji jest paradigma. Moram kušati svoj život učiniti istovjetnim njegovu, i to mora činiti svaki kršćanin na ovoj zemlji, i to bi trebao biti bitni sadržaj svake propovijedi koja mene mora držati u napetosti kad omlitavim, ojačati me kad me spopadne malodušje”. To je paradigma istodobnosti, su-dobnosti s Isusom. Isus je svakomu od nas, svima nama sudoban, suvremen, istodoban, istovremen. Zato je govor o Isusu uvijek govor o smislu i patnji, govor o životu koji se kreće naprijed, govor o životu u kome je patnja neizbježna.

Jedno je navoditi mišljenja o Isusu, a posve je drugo dati tome mišljenju o Isusu vlastitu značajku i protegu, podignuti to svoje mišljenje na egzistencijalnu i teološku razinu: U priznanju mora priznavatelj uključiti svega sebe, sve svoje sposobnosti, cijelo svoje biće. Isus ni po čemu nije nastavljač staroga, nego donositelj novog. To čovjek pred njim mora priznati. U Isusu je sam Bog na djelu. Tko misli da pozna Isusa bez priznanja jednaka ili slična Petrovu, mora znati da ga ne pozna. Tko u njemu ne vidi Boga i čovjeka, Krista, Mesiju-Pomazanika, osakatio je i okljaštrio tu jedinstvenu osobu.

 
 

Isus je u svome siromaštvu, svom posluhu i beskućništvu, u svoj svojoj pojavnosti konkretni tumač i izlaganje, egzegeza i gramatika, slovnica volje Božje i Božjega bića. On je očevid Božjeg božanstva i čovjekova čovještva. On je Božja otvorena usta, Božji jasni govor čovjeku, on ruši sve uhodane prosudbe glede kategorija proroka i proroštva koje su nazočne u tadašnjem Izraelu. Pred Isusom se čovjek izjašnjava glede vlastitog stava prema Bogu. To je ono što bijaše najneprihvatljivije u Isusovu nastupu i zahtjevu. Zato njegova riječ odnosno poziv na nasljedovanje nije puko novačenje, snubljenje, jeftina promidžba za vlastite stavove i nazore, neobvezatna ponuda ili poziv, nego zapovijed i nalog. Stvarateljska je to riječ koja čovjeka čini njegovim učenikom. Usporedimo samo načas kako Isus na početku djelovanja poziva učenike, i što u današnjem odsječku veli Petru. Naime, grčki izvornik ne znači "gubi mi se s očiju, odlazi od mene, Sotono!", nego otprilike: "za mnom, iza mene, slijedi me" – (‘hypage opiso mou, Satanas').

Nasljedovati znači uključiti sve protežnice Isusova života u vlastiti život. A to znači prihvatiti Isusovu sudbinu, i čovjek koji se u to upušta riskira sve, pa i vlastitu glavu! Zato je nemoguće Isusa svrstati u postojeće "kategorije", on nadilazi sve. ‘Tu je više i od Jone, i Salomona, i Hrama'. Jednom riječju: bez moći, utjecaja, bogatstva, bez ikakva ugleda, siromah, beskućnik, sluga svih i poslužitelj svima, bez preuzetnosti, a uz onakve gornje zahtjeve, čovjek ostaje neprestano suočen sa zagonetkom: Pa tko je taj Isus Krist? Odgovor je prepušten uvijek svakome osobno!

Nerazumijevanja i neshvaćanja će biti uvijek, kao i kod brzopletoga Petra. Čovjek se ne može dovinuti do Božjih nakana i planova. Suprotno očekivanjima i nadanjima učenika Isus im stavlja kao njegov i njihov životni nacrt sasvim izvjesnu patnju, progonstva, križ. I samo onaj tko prihvati te Isusove uvjete, shvatit će smisao nasljedovanja, naučit će kako je život bitno u tome da se čovjek razdaje, te da je smisao čovjekova života u sebedarju. Isus nastupa jasno. Govor mu je ubojit. Zadire pod kožu i probada čovjekovo srce. Prestaje sa slikovitim govorima. Zato se čovjek mora odrediti pred njim i zauzeti odlučan stav. 

 Isusovim dolaskom, pojavkom, u njegovoj riječi i u cjelovitosti osobe dolazi među nas kraljevstvo Božje. Između Isusa i ostvarenja Božjeg kraljevstva na zemlji nemoguće je umetnuti bilo koji drugi proročki lik ili mesijansku pojavu. Njegov je zahtjev za obične uši nepodnosiv. Riječi i djela povijesnog Isusa samo su komadić, isječak one Riječi koja kroz cijelu povijest odzvanja. Zato nisu ni Isusov život, ni poslanje, ni riječi, ni čudesa, a pogotovo njegova smrt i uskrsnuće ničija privatna 'prćija', nikakvo ‘privatno vlasništvo',  nego baština cijelog svijeta. "Kršćanstvo je jedina religija u svjetskoj povijesti u kojoj je jedna ljudska sudbina neposredne sadašnjosti postala znamenom i središnjicom sveukupnoga stvorenja" (O. Spengler). Zato budimo sretni što imamo udjela u njegovu djelu, u plodovima njegova života, smrti i uskrsnuća, u plodovima i sakramentima Crkve proistekle iz njegova otvorena boka te povjerena ljudima kova jednog Petra, koji je u najodsudnijem trenutku Isusova zemaljskog života kukavički zakazao, niječući da ga uopće poznaje. A proveo s njim tri pune godine svoga zrela života.

      Pred ovim likom nije dopušteno pitati Tko je bio Isus Krist? nego samo: Tko je danas Isus Krist za mene, za čovječanstvo? On nije prošlost. Sve ono što je živio, što je činio, kako je djelovao, sve ono što nas je htio poučiti u konačnici je prijevara, ako on nije danas ovdje, ako on ne nastavlja svoje djelo u nama. On je onaj prema komu idemo, on je naše nadanje, naše očekivanje, naše pouzdanje. On je trajni temelj našega života, on koji nas je učio kako biti braća i sestre međusobno, sinovi i kćeri istoga Oca na nebesima. Njegov lik, njegove riječi i djela, u sebi su siguran put i istina, ono iz čega zbilja možemo živjeti. Svatko od nas nosi u sebi iskru vječnosti, vječnoga svjetla čežnje koju imenujemo riječju Bog. Isus nas je učio tomu i zato mu možemo samo poklonstveno odgovoriti, cijelim svojim životom.