BIBLIJSKA PORUKA DANA

DVADESET I DEVETI TJEDAN KROZ GODINU

Ponedjeljak, 17. listopada 2011.

Lk 12,13-21

13Tada mu netko iz mnoštva reče: "Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu." 14Nato mu on reče: "Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?" 15I dometnu im: "Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje." 16Kaza im i prispodobu: "Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja 17pa u sebi razmišljaše: 'Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.' 18I reče: 'Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. 19Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!' 20Ali Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?' 21Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

BITI ILI IMATI - U BOGU SE BOGATITI

Ponedjeljak - 29. tjedan kroz godinu

Lk 12, 13-21

Isusu pristupa čovjek u nevolji. Vjerojatno je zakinut kod diobe baštine. Znamo i danas za nepisano pravilo primjerice i u Njemačkoj, na seoskim gospodarstvima, bogatima šumama, poljima, oranicama, da prvi sin baštini imanje, dobro. Šume, njive, oranice. Ne žele da se cjelovito dobro dijeli, i zato je prvorođenac redovito povlašten. Tako bijaše i u Isusovo vrijeme. Drugi sinovi su se morali snalaziti kako su već znali, očevi nisu dali da se baština komada. Stoga ovaj priziva Isusa kao pomoćnika u ostavinskoj raspravi, želi da mu Isus pomogne steći svoj zakonski dio.

Isus odgovara govorničkim, retoričkim protupitanjem: “Čovječe, ma tko to mene postavi djeliteljem, sudcem među vama?” (r.14). I onda nastavlja s temeljnim životnim stavom i opredjeljenjem: Biti ili imati? U čemu se sastoji čovjekov život? U jelu i odijelu, iću i piću, ili nečemu drugome? U bogatstvu ili veleposjedu? Čovjekov život ne zavisi od imanja, posjeda. To učenici moraju shvatiti. Siromaštvo je svjetski problem, međutim, u Isusovu zreniku nije problem siromaštvo ni siromasi, nego upravo bogataši. Oni su i danas svjetski problem. Stoga zorno upozorava na opasnost od lakomosti, pohlepe, škrtosti u životu. Posjed, ma kakav ili koliki bio, nikada nije izvor iz koga može čovjeku dotjecati životna snaga, energija, a preobilje nije smisao koji čovjeku može ispuniti život. U svome obraćanju bogatašima Isus se jasno odredio: “Jao vama, bogataši, imate svoju utjehu!”(6,24).

I onda Isus navodi primjer bogata seljaka komu su polja urodila obilno. Gotovo je normalno razmišljati što učiniti u tome slučaju. Bogatstvo nije stekao nepravedno, nije on kriv a ni zaslužan što je godina bila blagoslovom obilna i plodna. Srušit će stare spremnike, podignuti nove, pa će zgrnuti bogatstvo na bogatstvo, umnožiti ga i oploditi višestruko. I ono što ima sili na stalni daljnji (po)rast, on žanje, sprema, posprema, i nada se kako će jednom u savršenu miru, kao plaću za svoje muke i trudove, moći u miru odmarati, otpočinuti, reći duši svojoj da je zavrijedila odmora i spokoja.

Postupa pak nerazumno jer se ni s kim ne savjetuje, ni s čovjekom, ni s Bogom. On se vrti oko sebe i svoga imanja, on smišlja i kuje svoje planove, on drži monologe sa samim sobom. Samorazgovara. On misli da može sa svime raspolagati kako hoće, koliko hoće, i gdje hoće. Pa ni u vječnosti ne će morati polagati račun za bogatstvo koje je stekao. Nije ga stekao nepravedno, prijevarom, otimačinom ili pljačkom. I ne veli Isus da to bogatstvo odlučuje o njegovoj vječnoj sudbini. Veli se samo jasno da mu bogatstvo ne ostaje, da život nije u imanju ni posjedu velikih zaliha za zle dane (kad će možda prodavati žito skuplje od tržišne vrijednosti zbog oskudice)

.Nije svjestan da mu je sve darovano, počevši od života. Misli da mu je sve što ima, i život, i zdravlje, i bogatstvo jednostavno njegovo, kako on na to ima pravo. Međutim, nerijetko se događa da netom se nečiji lijes spusti u zemlju, rodbina i oni najbliži već se otimlju za bogatstvo i baštinu. I raskomadaju sve - kao ratnici ili hijene svoj plijen i strvinu. Otimaju se za pokretna i nepokretna dobra, što će komu pripasti. I nerijetko se raziđu u mržnji da se nikada više ne sastanu.

Isus samo veli kako je čovjek glup i lud! ‘Luđače’ - tako ga Isus oslovljava! Dobro je to što misliš, korak dalje. Ali misli dva koraka. Misli na ono što slijedi prekosutra, a ne samo sutra. Svi ovi koji danas razuzdano žive misle: Život je sve, smrti nema. Smrt će te otpuhnuti. Zašto živiš otuđeno, zašto si se otuđio od sama sebe. Zašto si se usredotočio samo na sebe, na bogatstvo, a ne na Boga. Zašto se ne bogatiš u Bogu? Zašto si propustio misliti u životu na Boga? Zašto nisi pronašao ono što tvoj život nosi? Komu će to što si stekao pripasti? Ništa ti to sve ne koristi. Znamo da mrtvačka odjeća nema džepova ni spremnika. Znamo da ništa nismo donijeli na ovaj svijet te da iz njega ništa ne ćemo moći ni odnijeti sa sobom u vječnost (usp. 1 Tim 6,7).

Koja je čovjekova pogrješka? Zaboravio je na vječnost i Boga. S Bogom uopće ne računa, a ni s drugim ljudima. Svu je svoju nadu stavio u zemaljsko. Tko zaboravlja Boga, živoga Boga koji se objavio u Isusu Kristu, obični je idolopoklonik. Klanja se lažnim bogovima. Tko zaboravlja Boga, zaboravio je bitnu poveznicu, bitnu odnosnicu svoga života. On je poput lađe bez tereta i težine koju valovi tjeraju a malo jači je vjetar prevrne. Sve ono u što je čovjek polagao svoju sigurnost, na kraju se urušava kao kula od karata. Nestaje u jednom hipu. Čovjek ne računa s Bogom u svome životu, ne računa da Bog može zahvatiti u život i da anđeo smrti može tako lako prekinuti životnu. Poslije će Pavao poručivati da treba živjeti tako kao da čovjek ništa ne posjeduje, a sve ima (1 Kor 7,29-31). Ne dati se vezati niti zarobiti imanjem ili bogatstvom. Ne biti vezan uza zemaljsko, nego svoj život sidriti, bogatiti se u Bogu.

Isus veli, ono zadnje, bitno, ne da se napraviti, stvoriti ljudskim nastojanjem ili brigama. To se dade samo pronaći, otkriti, kao blago na njivi, kao dragocjeni biser, kao sreća. Upravo u smislu jednoga Zakeja. Kad čovjek otkrije smisao i sreću, kad pronađe nutarnje uporište, onda se može smiriti, upokojiti dušu svoju, kao ‘dojenče na grudima svoje majke’, kako veli psalmist. Već je Marija kazala u svome Magnificatu kako “Gospodin otpušta bogate praznima” (usp. 1,53), a svu će bijedu bogatstva prikazati Isus u onoj slici o bogatašu i siromašnom Lazaru (16,19-31). Ne osuđuje Isus gospodarsko planiranje ni djelovanje kao takvo, nego bešćutnost, prijezir i nezainteresiranost bogataša za bližnje, za Boga, za svoju dušu. Opasnost je da čovjek zbog imanja promaši svoj život. Što koristi čovjeku ako sav svijet stekne, a sebe izgubi ili svojemu životu i duši naškodi? Stječite sebi blago na nebu, gdje nema ni moljca ni rđe, veli na drugom mjestu Isus. “Čuvajte se svake pohlepe” – kazao je Isus u ovom poglavlju, nekoliko redaka prije. Poučna je i Tolstojeva priča o tome koliko čovjek treba zemlje. Nakon svih premjerivanja upravo onoliko koliko mu treba za grob...

Tko u životu ne računa sa smrću, ludo postupa. Smrt može doći u svakom trenutku, i stoga je apsolutno pogrješno odgađati životne odluke za neko potonje vrijeme, ako je čovjek spoznao istinu i ispravnost onoga za što se odlučuje. Vrijeme nije neograničeni resource za kojim čovjek može u svako doba posegnuti ili u kome se mogu uvijek ostvariti planovi. Svakome slijedi njegov osobni sud onkraj groba. Tu nema više zaštite u narodu, u plemenu ili nekom drugom fiktivnom pomoćniku. Svatko je prepušten sam sebi u trenutku smrti i suda. Stoga treba mudro iskoristiti vrijeme. Poučna priča:

Ležaše neki kalif na svilenim jastucima, smrtno bolestan. Liječnici iz cijele države stajahu oko njega, složni da mu samo jedno može donijeti ozdravljenje: košulja sretna čovjeka koja bi se stavila kalifu pod glavu. Razletjeli se sluge i u svakom gradu, svakom selu i svakoj kolibi stanu tržiti sretnog čovjeka. Ali, svi koje pitahu o sreći imali su samo brige i nevolje. Kad su već mislili odustati, naiđu na nekog pastira koji je čuvao svoje ovce, puca od smijeha, sav raspjevan: "Jesi li ti sretan čovjek?" - upitaju ga. "Ne poznam nikoga tko bi bio sretniji od mene" - odgovori on. "Daj nam onda svoju košulju" - zatraže sluge.

      "Ali, ja nemam košulju. Ja sam bez košulje!“ Takva vijest, da jedini sretan čovjek kojeg su njegove sluge našle nema niti košulju na sebi, dade kalifu povod za razmišljanje. Tri dana i tri noći nikoga nije k sebi puštao. Četvrtoga dana naloži da se svi njegovi svileni jastuci, drago kamenje i ostalo blago - razdijeli narodu. Priča se da je od tada bio ponovno zdrav. I sretan.