BIBLIJSKA PORUKA DANA

PETNAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Subota, 16. srpnja 2011.

Mt 12,14-21

14A farizeji iziđoše i održaše vijećanje protiv njega, kako da ga pogube. 15Kad Isus to dozna, ukloni se odande. Za njim je išlo mnoštvo. On ih sve ozdravi 16i poprijeti im da ga ne prokazuju - 17da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: 1818 Evo Sluge mojega, koga sebi izabrah: mog ljubimca, miljenika duše moje! Stavit ću Duha svoga na njega: naviještat će pravo narodima; 1919 preti se neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; 2020 trske stučene prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti - sve dok do pobjede ne izvede pravo. 2121 Ime njegovo nada je narodima!

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

ISUS - KRALJ ČOVJEKOVA SRCA

Mt 12, 14-21

Cijelo Matejevo Evanđelje ima kao prokazani cilj pokazati i dokazati Židovima, odnosno vjernicima koji su došli iz židovstva kako je Isus zbiljsko ispunjenje svih starozavjetnih obećanja, kako je on novi Mojsije, zakonodavac, kako on u svemu nadmašuje starozavjetne uzore, pa i samoga Mojsija i Salomona, jer dolazi izravno s neba, kao Sin Božji, kao Sluga Gospodnji.

Farizejima je i pismoznancima, tumačiteljima Zakona jedno krajnje jasno: Za njih je Isus stvarna opasnost i čista ugroza. Drma i potresa njihovu rukotvorenu zgradu predaja, zakona, tumača zakona, svega onoga što narodu vežu o vrat kao mlinski kamen. Ali Isus je u svome stavu i svojim riječima neuzdrmljiv. Ništa od onoga što izgovara ne povlači. On se doduše povlači u samoću, da izbjegne prvi udar neprijatelja, ali odsada njegov život stoji u znaku gornje sudbinske odluke: Isus je preopasan, njega se mora (s)maknuti, ukloniti.

Isus je redovito uzbuđen, pa čak žalostan i bijesan, zbog toga što pojedinci, pozivajući se na Boga i njegov zakon i zapovijedi, druge isključuju od Božjega milosrđa, praštanja, od Božje blizine i Hrama, praveći sebe čuvarima istine, poznavateljima nauka i života, kanonom, zakonom u pravu.

On se sam gnjevio na tumače Zakona i Božje riječi, bio je gnjevan na njihovu krutost i nepopustljivost u izlaganju Božje volje, tako da su svojim životom i ponašanjem bili krajnja opreka onome što je Bog htio, a k tome su i u očima puka dovodili na zao glas, ozloglašavali Božju riječ. Tvrdoća srca o kojoj govore već proroci, napose jedan Jeremija, imala je svoj najzorniji odraz u njihovoj nepoučljivosti, u stvaranju opreke između prava i milosrđa, zakona i dobrote, propisa i razumijevanja, jednom riječju, oni su svojim stajalištima zaleđivali Božju riječ što je sa sobom povlačilo smrt duše.

Stoga je za svoje riječi i svoja stajališta požnjeo prijezir i mržnju onih ‘gore’. On je svjesno izazivao svojim postupcima, napose u pitanju subote. Ako je smisao subote da čovjek bude čitav i cijel, da više ne pati i ne boluje, da bude potpuno, savršeno stvorenje, onda je on to htio ostvariti upravo svojim iscjeljenjima u subotu. U izboru između sinagoge i bolesnika Isus se stavlja jednom zauvijek na stranu čovjeka i bolesnika, i liječi ga. Dakako, tko tako živi, uvijek on opasno živi. I zato odluka da ga se ukloni, da ga se ubije. Već na samom početku djelovanja.

Za njegovu je riječ rekao jedan veliki znanstvenik i fizičar: "Kao dijete Isusove su me riječi potresale, trgale su me iz moga samozadovoljstva i ambicioznosti, a kad ih danas čitam, kao znanstvenik, obrazovan čovjek, moja je reakcija na Isusove riječi: Nešto je Isusovih riječi uvjetovano vremenom i prilikama. Ali svatko će jasno vidjeti i zaključiti: Kad bismo ispunili zahtjeve Isusovih riječi, naš bi život bio u svakoj protežnici bolji, nitko u životu ne bi bio gubitnik. Otvori li se čovjek Isusovim riječima, one se mogu i danas na nama ispuniti".

Upravo to bijaše problem i nevolja Isusovih suvremenika, i svih potonjih: Ljudi se nisu htjeli otvoriti sili Isusovih riječi, slobodi koju on donosi u svakome pogledu, slobodi od ulančenosti i zarobljenosti, slobodi za Boga i slobodi dobro činiti. Stoga se našao između svih fronta. Na neko vrijeme izmiče svojim protivnicima, još nije došao njegov čas i njegovo vrijeme. Ali se ne obazire natrag, nego ide smjelo naprijed.

Pa ipak on ne može djelovati skriveno. Istina koja je u njemu treba se navijestiti svima, i zato je ovdje već govor ne samo o Židovima nego i o drugim narodima. Kako je samo potresan ovaj završetak: "I njegovo će ime biti nada narodima!" (r.22). Ime kao nada, kao uzdanje, kao krajnje utočište. Hoće li i može li on donijeti pravicu narodima? Velik je to upitnik nama danas. Odgovor nije u statistikama, nego u našem prihvatu ovoga Imena, našem polaganju sve svoje životne nade u Isusa.

Usuprot svim tadašnjim mesijanskim očekivanjima, Matej naglašava ono što Mesija ne čini: Nema zaglušne promidžbene dreke i vike kakvu danas imamo na izborima, ne gazi on siromaha i nemoćnika, ne lomi krhka i slabašna, ne trne dah života koji još u čovjeku tinja. Riječi uvelike podsjećaju na Pavlovo propovijedanje među poganima. Bog u Isusu traži čovjeka, vraća mu dostojanstvo, pravo. Stoga to pravo podiže, ne osuđuje niti tlači. Zauzima se za slabe, sirote i udovice.

Isusu je jedno jasno: U Božjim očima više vrijedi ljudska nevolja nego svi ljudski propisi i zakoni koji nisu u skladu sa zahtjevima čovjekova života. Nastupio je s riječju kako je kraljevstvo Božje blizu, tj. sam je Bog blizu čovjeku, i tu se dijele duhovi i ljudi, tu se dijele svjetovi. Već je veliki Irenej Lionski, mučenik i biskup, rekao: "Najdivniji hvalospjev Bogu jest zdravi, cijeli, savršeni čovjek!" A što je s našom vjerom i pouzdanjem u Isusovu riječ, kad više danas ne idemo svećeniku po blagoslov i savjet, nego radije liječniku, psihijatru, ili se punimo kojekakvim lijekovima koji nas zapravo samo uništavaju? Ta svijest počiva u Isusovim riječima i postupcima. On je sa svojim Ocem kao dijete, uvijek u dosluhu, i zato je tu da skida s nas terete koje nam život donosi, a ne da na nama i preko nas lomi koplja. Ne, takav nije Isus. On je tankoćutan, sućutan, umilan. I poziva nas sve u svoje zajedništvo.