BIBLIJSKA PORUKA DANA

DVADESTI TJEDAN KROZ GODINU

Utorak, 16. kolovoza 2011.

Mt 19,23-30

23A Isus reče svojim učenicima: "Zaista, kažem vas, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko. 24Ponovno vam velim: Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje." 25Čuvši to, učenici se silno snebivahu govoreći: "Tko se onda može spasiti?" 26A Isus upre u njih pogled pa im reče: "Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće." 27Tada Petar prihvati pa upita: "Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?" 28Reče im Isus: "Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. 29I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti." 30"A mnogi prvi bit će posljednji, i posljednji prvi."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Utorak - 20. tjedan kroz godinu

BOG ILI MAMONA

Mt 19, 23-30

Danas smo čuli nastavak jučerašnjega evanđelja. Onaj mladić ostaje povijesni torzo, nedovršen lik. U životu je živio pošteno i korektno, ali nije bio kadar učiniti onaj zadnji, odlučni korak, ostaviti sve i poći za Isusom. Jedan Zakej to čini, radosno. On je iskoristio svoj trenutak, svoj životni kairos; Isus ga pogleda, navrati u njegovu kuću. Taj pogled bijaše prodoran, onaj koji čita misli i srce. Vidio je Isus Zakejevu nesreću i zato ga usrećuje svojim pohodom. Na to Zakej - bez velikih kalkulacija - veli kako polovicu svoga daje siromasima, a ako je koga prevario, vraća četverostruko. Ne znamo što nakon svega njemu ostade, ali je našao u Isusu smisao i sreću. Dolaskom Isusovim u Zakejevu kuću na kuću se spustio blagoslov. To bijaše sreća susreta s Isusom Kristom. Zakej daje ono što se krati dati bogati mladić koji je od mladosti obdržavao Božje zapovijedi. Zakej je trebao mnogo oprosta zato je i mnogo ljubio, a možda ovaj mladić treba malo oprosta, pa stoga i malo ljubi.

Već je u Govoru na gori upozorio Isus na opasnost koja vreba u bogatstvu. Mamona ili Bog. Mamona ima svoje prohtjeve koji su u izravnoj opreci prema Bogu. Isus ne osuđuje bogataše, on ih želi spasiti od propasti. Mukotrpan je to put, slikovito je to kazano u usporedbi s devom i iglenom ušicom. Za Isusa problem u svijetu nije siromaštvo, nego bogatstvo! Jasno je to u odgovoru mladiću koji je bio bogat. Isus ga je pogledao, prožeo svojim očima, istinski zavolio, ali i stavio pred alternativu: Ili Bog ili Mamona. Nemoguće je služiti dvojici gospodara (Mt 6,24).

Za Isusa je problem kako to da se mi ljudi damo tako lako uvući u pandže novca, pohlepu, u posvemašnju ovisnost o bogatstvu. Kao da mu Isus želi poručiti: ‘Ako si shvatio da sam ja pravi odgovor tvomu traženju, onda se zaputi doma, to što imaš prodaj, razdaj siromasima i pođi za mnom'. Jer to što ima, neuporabivo je za kraljevstvo Božje. Nemoguće je promicati Isusovo vječno nebesko djelo ljudskim sredstvima, ako čovjekovo srce nije posvema uz Isusa.

Isus veli: Želiš li biti cijel, cjelovit, potpun čovjek u sebi, želiš li biti ispunjen, integriran, sa sobom identičan, nepodijeljen u svome životu, onda prodaj sve. Isus uvodi novo mjerilo. I onaj tko je ostavio sve, primit će stostruko, već ovdje na zemlji. Imat će napretek braće, sestara, majki – ali, začudo, ne i očeva: samo je jedan Otac nebeski!

Učenici su se prestrašili od Isusove riječi. Njegova riječ prodire do koštane srži, do moždine. Slika o iglenoj ušici i devi te bogatašu - to je postalo nešto kao baština cijeloga čovječanstva. - Pa tko se to još može spasiti? Isusova je riječ poput mača koji razdvaja, razgoljuje, siječe. Kao da im Isus želi reći: Svi ste vi još uvijek u svojoj nutrini bogati mladići, a da to niste izgovorili ili se pak tako očitovali. Ima bogatstava kojih se čovjek teže odriče nego materijalnih stvari. U Getsemaniju svi će ga ostaviti i pobjeći, a onaj koji se hvalisao, 'sve kad bi te i svi ostavili, ja to učiniti ne ću', bit će onaj koji će kleti i proklinjati uz psovke i preklinjanja: "Ne znam, ne poznajem toga čovjeka". Da bi spasio golu kožu i život, Petar prepušta Isusa sama u smrt. Isus mu je to pretkazao, ali je dometnuo i daljnju riječ kako Petar ne bi očajavao u svome čemeru: "Ali ja sam molio za tebe da tvoja vjera ne malakše!"

Isus je pogledao ovdje ovoga bogatog mladića i zavolio ga. Međutim, uzalud. A kad je pijetao zapjevao, Isus se okrenu, pogleda Petra. Pogledi im se susretoše, i u tome trenutku Petar je spoznao što znači oprost, i što je to Isusa stajalo. Bijaše to trenutak Petrova drugoga obraćenja, odlučnoga. I 'Petar iziđe vani i zaplaka veoma gorko!' U tome je trenutku Petar ostavio sve svoje bogatstvo iza sebe, prestao računati sa svojim silama. Bogati mladić - Petar - posta u tome trenutku siromašan i to bijaše njegov spas.

S kime se Isus susretne, tko pusti u svoj život Isusa kao Spasitelja, cjelokupna njegova egzistencija postaje prozračna, prima novi predznak. Čitamo o tome u Djelima apostolskim gdje se veli da je svima bilo sve zajedničko, nitko ništa nije više smatrao svojim. Ništa više nije naše, ako smo svi mi Božja svojina, i ako imamo Boga - svoje bogatstvo. Bog koji je bogat zbog nas postade siromašan. Bog nema ništa osim ljubavi. On je razdao sve, on razdaje sve, do križa. "Sinko, sve je moje tvoje, tebi koji si bio uvijek u očinskoj kući!" Ništa ti nije uskraćeno. I onaj tko može kao Isus reći: "Oče, sve moje je i tvoje, ja sam bio uvijek uza te!" - taj je spoznao narav našega Boga. - A antiteza glasi: "Oče, daj mi dio mojih dobara" - uzima taj sin život u svoje ruke i onda ga do kraja spiska. Takav onda napušta ljubav, napušta cjelinu jer ljubav može davati samo sve od sebe.

Isusu nije stalo do promjene odnosa, nego do čovjekova obraćenja. Nietzsche je rekao kako je čovjek nešto što se mora nadići. Da bi se čovjeka nadišlo, treba ubiti Boga i proglasiti nadčovjeka. I Isus bi pristao na cilj, ali bi zanijekao pretpostavku. I Isusu je stalo da se nadiđe čovjek, ali u znaku živoga Boga. Isus nadilazi čovjeka time što pobjeđuje u čovjeku nadčovjeka. Jer nadčovjek je u čovjeku nasilnik, par excellence. Tek kad je nadčovjek mrtav, može pravi čovjek zaživjeti. Stari čovjek mora umrijeti kako bi novi čovjek po Isusu Kristu mogao živjeti. To praktično znači da moram umrijeti sebi. Isus mora ubiti u meni moju samovolju, naše posesivno ja. Jesmo li na to spremni?