BIBLIJSKA PORUKA DANA

BIBLIJSKA PORUKA DANA

BLAŽENA DJEVICA MARIJA ŽALOSNA

Četvrtak, 15. rujna 2011.

Iv 19,25-27

25Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. 26Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: "Ženo! Evo ti sina!" Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!" 27I od toga časa uze je učenik k sebi.

ili:

Lk 2,33-35

33Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. 34Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: "Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - 35a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

BLAŽENA DJEVICA MARIJA ŽALOSNA

15. RUJNA

Danas se Crkva sjeća, dan nakon Uzvišenja Svetoga Križa, Blažene Djevice Marije Žalosne - ili Sedam žalosti BDM, Marija-Gospa Žalosna, Mater Dolorosa. U veoma je uskoj svezi s jučerašnjim blagdanom Uzvišenja Kristova križa. Dok se u onome “Evo drvo križa!” slavi Kristov križ kao znamen pobjede i drvo života, dok vjernici zahvalno i bijući se u prsa promatraju Kristov križ, dotle danas imamo pred sobom Mariju kao su-patnicu, su-putnicu, na neki način i su-otkupiteljicu, Mariju kao Majku, utjelovljenje Crkve i uzor istinskoga vjernika.

Sedam žalosti BDM označava puninu patnje. Sedam je broj punine, savršenosti, ali se u pučkoj pobožnosti povezuje i s pojedinim fazama Marijina života. Blagdan je uveo za cijelu Crkvu papa Pio VII. god. 1814. Sedam žalosti su:

Prikazanje Isusovo u Hramu, Šimunovo proroštvo i mač boli koji će joj probosti srce. Taj mač boli bijaše nadahnuće za nebrojene umjetnike koji su slikali i oslikavali Mater Dolorosa s mačem u srcu, jednim ili sedam. I Srce se Marijino slikovito prikazuje u pravilu uz Srce Isusovo. Bijeg u Egipat - Bijeg pred ubojicom Herodom u tuđu zemlju, pomor betlehemske djece bio bi druga žalosna postaja u Marijinu životu i životu svete obitelji. Treća postaja bila bi Marijina bol za Isusom kad se kao dvanaestogodišnjak izgubio, a ona ga sva zaplakana i tužna, tražila i našla u Hramu. Četvrta Marijina bol jest bolni susret Isusa i Majke na križnome putu; peta bi bila Isusovo razapinjanje, šesta Isus mrtav u Marijinu krilu - Pietà - i sedma bol Isusovo polaganje u grob.

Marija Patnica, Marija Dolorosa, Žalosna Gospa vezana je uz njezinu supatnju s patnjom vlastitoga Sina. Prema Ivanovu Evanđelju Marija je pod križem i ondje joj Isus predaje učenika Ivana za sina, a Majku Ivanu za majku. Marija kao da se u sebi pita: Zašto? Zašto je moj Sin na križu? Pa kome je zlo učinio? Nije ni mrava zgazio? Pa "prošao je zemljom čineći svakome dobro i to samo dobro!" Liječio je svaku bol, nemoć, prihvaćao u svoje društvo sve, bio prijatelj svakome? - U tome trenutku kroz njezinu glavu prolazilo je tisuće 'Zašto?' I mi se danas pitamo: Zašto je morao ovako svršiti ovaj koji bijaše ljubav i istina u osobi? - Jer ljudi nisu htjeli Ljubav ni Istinu, htjeli su da im se pusti razbojnik i ubojica, a Život su smaknuli.

Jedan od čestih motiva u slikarstvu i kiparstvu jest Pietà, Majka Marija s mrtvim Sinom u krilu. Tu je Marija identifikacijski lik za sve patnike i ožalošćene, jednom riječju: Majka boli i patnje!

Marijinu bol obuhvaćaju i sva ona otuđenja koja je doživjela i od vlastitoga Sina. Već na putu u Hram kao dvanaestogodišnjak on se odvaja od obitelji, na svadbi u Kani on je odbija, ali ipak čini čudo, a potom za javnoga djelovanja imamo redovito napeti odnos Isusa s rodbinom. Njemu je do Božje volje, a ne do klanske, obiteljske ili plemenske pripadnosti. Pa ipak Marija se ne da smesti, ona ostaje pri onome što je kazala anđelu: “Neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1,38), i na svadbi: “Što vam god rekne, učinite!” (Iv 2,5).

Marija nam u svojoj boli nudi mogućnost poistovjećivanja, u njezinim bolima imaju mjesto sve naše patnje i boli. Tu možemo smjestiti sve svoje žalosti i razočaranja jer i naše duše probadaju toliki mačevi nerazumijevanja. I i smo tuđinci ovdje kao i Marija u Egiptu, i mi se osjećamo stranci, nezaštićeni, bezimeni, odbačeni, gurnuti u stranu, toliko puta smo i mi u koži i bjegunca i azilanta koji traži utočište. Pa rat je na ovim prostorima nedavno završio, a još su mnogi daleko od svojih domova. Marija može pomoći da iziđemo iz svih tih nevolja svagdana.

I nama se često događa kao i Mariji u krugu vlastite obitelji, neshvaćenost i odbačenost, a i križnom smo putu nerijetko, promatramo kako nam najbliži moraju trpjeti nesnošljive boli ili bolesti, te stojimo pred tim nemoćni - nemoćni pred neminovnošću smrti, upravo kao i Marija na Kalvariji. I Marija ondje na križu pokapa sve svoje nade i očekivanja. “Rascviljena Majka staše, pokraj križa uzdisaše!” - ili pak: “Stala plačuć tužna Mati, gledala je kako pati”, ili pak:” Stala Majka pod raspelom, pod raspetim Sinka tijelom”, sve su to prepjevi veličanstvenoga himna “Stabat Mater dolorosa” franjevca Jacopone Todija iz 13. stoljeća. Više od četrdeset svjetskih znanih skladatelja pokušalo je taj himan uglazbiti, himan nenadmašan u svojoj ljepoti, izražajnosti, dojmljivosti.

Obljubljena je u našem narodu Žalosna Gospa jer naša povijest bijaše povijest trajnoga Getsemanija i Kalvarije, i upravo su u Mariji nalazile naše majke, bake, prabake, naše vjernice snagu i utjehu za svoje patnje i križne putove. Ljubav se uvijek očituje snažnijom od bilo koje druge sile. Svi bismo mi na kraju svoga života htjeli biti od Marije prihvaćeni, obujmljeni, htjeli bismo da nas ona prihvati. To je i razlog zašto tako rado molimo krunicu, zašto molimo najčešće molitvu Zdravomarijo. I svaki put morali bismo biti svjesni kako izgovaramo: “Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike sada i na času smrti naše. Amen”

BIBLIJSKA PORUKA DANA

DVADESET I ČETVRTI TJEDAN KROZ GODINU

Četvrtak, 15. rujna 2011.

Lk 7,36-50

36Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. 37Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti 38i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću. 39Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: "Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica." 40A Isus, da mu odgovori, reče: "Šimune, imam ti nešto reći." A on će: "Učitelju, reci!" A on: 41"Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. 42Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?" 43Šimun odgovori: "Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio." Reče mu Isus: "Pravo si prosudio." 44I okrenut ženi reče Šimunu: "Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. 45Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. 46Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. 47Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi." 48A ženi reče: "Oprošteni su ti grijesi." 49Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: "Tko je ovaj da i grijehe oprašta?" 50A on reče ženi: "Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Četvrtak - 24. tjedan kroz godinu

IMAM TI NEŠTO REĆI: O LJUBAVI I PRAŠTANJU

Lk 7,36-50

Tko promatra sebe u zrcalu Isusove riječi, ostaje uvijek iznova zatečen kako je malo, premalo zapravo shvatio Isusa i Isusove poruke. U nama se uvijek nešto buni, jer Isus zbunjuje. Isusova riječ i postupak su čisto neshvatljivi. Suočeni smo sa zbiljom i istinom: Bog me ljubi, on me do križa ljubi. To je glavna poruka Isusova života i djela. Možda ćemo nad time odmahivati glavom, ali jedno ostaje neshvatljivo: Bog se daje, on se daje apsolutno, bezuvjetno, i zato nas traži apsolutno i bezuvjetno, da se od svega odvojimo i njemu prepustimo.

Farizej poziva Isusa u goste, na ručak. Želi ga pobliže, licem u lice, upoznati. Isus prihvaća ponudu jer je došao svima, ne pravi nikakve razlike među ljudima. U takvo se prizorište zapućuje i ona grješnica. Ona prekoračuje granice dopuštenoga, granice dobra ukusa. Svi je u gradu znaju da je javna grješnica. Pogotovo dolazi u društvo ozbiljnih muškaraca, revnosnika za Božji zakon, farizeja, onih gore, izdvojenih. To im ime i funkcija kažu. I već je u tome trenutku farizejev sud nad ženom, a pogotovo nad Isusom gotov, zaključen. Isus je otpisan, osuđen. Farizej se pravi da zna sve. Njegov sud o Bogu, o Isusu, o ženi je mjerodavan, u ovom slučaju do kraja negativan. Šimun zna sve i o Bogu i o ovoj ženi, pa onda zaključuje i o Isusu. Nije svjestan da možda upravo ta žena poznaje mnoge iz toga društva koji su bili njezine mušterije. Imala bi im ona što reći o njihovu (ne)moralu.

Isus se suprotstavlja takvoj slici Boga. Bog nije takav. Bog spasava sve, Bog traži sve, on nikoga ne otpisuje. Bog ne stavlja granice svojoj ljubavi, on se ne de-finira, ne omeđuje niti ograničuje. Samo čovjek stavlja Božjim mogućnostima granice! Zato Isus postupa krajnje pedagoški, da ne povrijedi ni gostoprimca, ni uzvanike, a pogotovo da ne povrijedi nebrojeno puta povrijeđenu, poniženu i osramoćenu, prokazanu ženu, u koju svi upiru prstom.

Isus ruši uhodane slike o Bogu u svijesti farizeja Šimuna i ostalih pravovjernih. Ruši idole i predodžbe. Sam Bog mora nastupiti kao onaj koji ruši krive slike o sebi, on mora srušiti zidove do čovjekova srca, prokrčiti put do srca.

Vidjeli smo u dva prethodna primjera, u onome stotnikovu sluzi i uskrsnuću mladića iz Naina, kako se ondje rađa novi život. I ovdje se rađa i cvjeta novi život, ispod suza ove žene. Bogu nije ništa nemoguće. Bog ruši granice u trenutku kad žena ruši granice i prekoračuje prag farizejeve kuće. Jer ondje gdje je ljubav, tu je Bog. Isus samo artikulira, daje rječiti izričaj onome što je sam Bog već učinio. Bog je oprostio, jer on je Bog bogat milosrđem, a svoju svemoć najvećma očituje smilovanjem i praštanjem, kako veli jedna misna molitva. Samo čovjek ne prašta, samo je čovjek do kraja nemilosrdan. Bog je dao milost obraćenja i ono je već ozbiljeno. Isus svakome pruža priliku te kod Boga nitko nije na izgubljenome položaju. U tami on stvara svjetlo, u bespuću pokazuje novi put, u moru zidova i pregrada daje i otvara nove vidike.

Masa, pa i birana elita, ne može udahnuti život, ona ga u pravilu guši. Čovjek se mora odvažiti samostalno misliti, nastupati, odlučivati, neovisno o sudu drugih. Upravo takvo čudo se događa ovdje, u farizejevoj kući, za objeda. Žena postaje osoba, postaje obraćeni vjernik jer je pronašla osobu koja je ljubi, bez interesa. To je jasna poruka kako ćemo i mi dosegnuti smisao svog života samo preko ruku, preko riječi koje nas diraju u dušu, koje bude dušu i srce, koje su u mogućnosti darovati čovjekovu životu izvornu čistoću. I upravo je tajanstvenost, nutarnja tajanstvena snaga Isusovih čudesa u tom da je ovaj Nazarećanin uspijevao istrgnuti ljude iz njihova uhodana pa i krajnje grješna života, iz zagrljaja sigurne smrti i ponovno ih vratiti Bogu da bi u njima taj Bog ponovno zavladao kao u svojim ljubljenim bićima.

U ovome prizoru s grješnicom imamo komad neba na zemlji, imamo snagu Duha u bezdušnom svijetu, imamo veliko Božje srce u društvu bez srca. U spontanosti ove žene zrcali se čovjekova potreba za spasenjem, za ljubavlju. Isus skreće pozornost na ovu ženu ne zbog njezina skandalozna života, već zbog njezine ljubavi kojom je okajala svoje grijehe. Ona je sretna zbog oproštena grijeha. I stoga je sve ovo velik upitnik svakome od nas: Shvaćamo li i prihvaćamo li Boga ozbiljno? Što je s nama ako danima, mjesecima ne odemo u crkvu, ne molimo se Bogu? Za Isusa ova nazočna žena nije predmet ljudskih ogovaranja, upiranja prstom ili muške pohote, već osoba koja čezne za ljubavlju, u biti za Bogom. Ona je osoba koju treba ljubiti i prihvatiti, unatoč svim njezinim javnim skandalima. Zato je potrebno napustiti sitničavu sliku o Bogu. Upravo to prigovara Isus Šimunu. Nije dovoljno biti korektan, obavljati svoje dužnosti, pa i molitvene, nego treba ljubiti. A mjera ljubavi je ljubav bez mjere. Zato u toj nemjerivoj ljubavi koju Isus ima spram nas on svakog čovjeka traži i stavlja u neposredni odnos pred Boga.

Ona je grješnica prokockala kapital svoje ljepote, ali je na Isusove noge izlila balzam svoje ljubavi. Sad napokon mora spoznati kako je bila iskorištavana, gurnuta u stranu, te je na kraju cijeli njezin život jedno veliko razočaranje, bankrot. Bila je obična čaša vode koju je svatko mogao iskapiti kad mu se prohtjelo. U njoj je novac prerastao u tijelo, tijelo je služilo novcu, osjećaje je pretvarala u zanat, a grijeh joj je bio zvanje.

U Isusovoj osobi kuca Bog na naša vrata. Dolazi kao onome farizeju, na objed, u pohode. Trebamo otvoriti vrata, ugostiti Isusa. Dokle, pak, mi puštamo Boga u sebe? Koji prostor zadržavam za sebe? Što je moj pričuvni prostor u koji nema ni Bog pravo unići? Onaj farizej Šimun pušta Isusa samo do površine, ne dalje, ne u svoje srce. Stoga mu Isus govori kako mu ima nešto reći. Reći njegovu srcu, njegovu biću. Želi mu reći da je u njemu premalo ljubavi za Boga i čovjeka, a previše zakona i osude. Kažimo i mi: Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!