BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

PETNAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Četvrtak, 14. srpnja 2011.

 

Mt 11,28-30

28"Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. 29Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. 30Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

DOĐITE SVI VI - GOSPODINE, KOMU ĆEMO OTIĆI?

Mt 11, 28-30

Ono što čusmo jučer i ove današnje riječi stoje u uskome surječju. Jedna drugu do kraja osvjetljava. Isus je Sin koji objavljuje Oca, on je razdvojnica i razdjelnica među ljudima. Čovjek se može Isusu ukloniti, tražiti druge mudrace ili učitelje života, ali će u konačnici promašiti cilj. Isus govori o malenima, neznatnima, kojima je zasjala u srcu istina o Isusu. Ti su sposobni i kadri ići Isusovim putem. Isus je put i ujedno snaga za putovanje, on je i cilj, ali istodobno i odmor na putu do cilja te konačno smirenje u vječnosti.

Nisu li, međutim, i put i cilj preteški? Nije li Isus u Govoru na gori postavio takva mjerila koja je nemoguće ljudskim silama dosegnuti? Nije li on sve u čovjeku do te mjere radikalizirao, da je nemoguće Isusovu riječ, makar i u postotcima, a nekmoli stopostotno ozbiljiti?

Sve je on to učinio, sve je to rekao samo s jednom nakanom: Da zbacimo i stresemo sa sebe sve ljušture i terete koje nam drugi nameću. Njegova riječ, njegov poziv upućen je "poniženima i uvrijeđenima", o kojima prelijepo piše Dostojevski. Svoj poziv 'umornima i opterećenima' Isus povezuje s obećanjem kako će kod njega pronaći počinak i mir. Jer je njegov jaram sladak, a breme lagano. Već u nastupnom govoru u Kafarnaumu prema Luki - a to je Isusov životni manifest - govori se o 'slomljenim srcima'.

Za Židove subota bijaše dan počinka i odmora. Isus je onaj pravi subotnji počinak. On je onaj koji u svojoj osobi stvara novi Izrael, svojim Govorom na gori, blaženstvima i svim onim životnim pravilima koja ostavlja potonjim naraštajima. Sin nas snagom Duha uvodi u tajnu Boga. Slušati njega i slijediti ga kraljevski je put, a ne put mučenja i vlastitog iscrpljivanja. Zato i govor o jarmu. Jaram nije mučilo, već on omogućuje onome tko ga nosi da svoj korisni ulog i posao obavlja lakše i osmišljenije. Isus je onaj obećani "šabat", onaj istinski subotnji počinak poslije svih zemaljskih muka i napora.

 

Sve slike koje su potonja stoljeća stvarala o Isusu ljudski su pokušaji da ga se definira (usp. znamenitu monografiju J. Pelikana, Jesus Through the Centuries, Yale 1985: Isus kroz stoljeća. Njegova pojavnost i djelotvornost kroz dvije tisuće godina kulturne povijesti svijeta). Definicija po svome etimološkom značenju znači već stanovito omeđivanje, de-finiranje, postavljanje granica i 'kolaca'. Je li on zaručnik duše, socijalni reformator, za neke "superstar" (čak i rock-opera takva naziva), prijatelj malenih, prezrenih, patnik, Otkupitelj, Spasitelj, Gospodin, sve su to samo karike u dugom nizu atributa koje mu pridijevamo i kušamo ga odrediti ljudskim pojmovljem. On pak cijelim svojim bićem kida uhodane kategorije i sve ljudske sheme. Isusa je nemoguće zbiti u ljudske pojmove, de-finirati.

Po čemu je jaram ugodan i breme lagano? Po čemu su zahtjevi Govora na gori lagani? Odgovor je jasan: jer se on sam stavlja sa svakim čovjekom u jaram, jer on nije kao njegovi protivnici koji ljudima prte i tovare terete, a sami ni da prstom maknu. On se sam podmeće, on nosi i svoj i moj/tvoj križ te nam tako pomaže nositi. Ni s jednom drugom riječju ne gestikulira on cijelom svojom egzistencijom (Kierkegaard) kao s ovom. Upravo je taj filozof otkrio 'glazbu iza tih riječi', 'životni žar iza te glazbe'. Filozof uspoređuje ovaj mesijanski poziv s onim masovnim otpadom nakon govora o kruhu života u Kafarnaumu (Iv 6,60-66), s jedne strane Isus se razdaje, poziva sve u svoje društvo, s druge strane, ljudi odbijaju i pomoć i pomoćnika.

"Isus otvara svoje ruke i poziva sve - oh, kad bi svi koji su opterećeni i umorni došli k njemu. Sve bi ih obujmio svojim rukama, privinuo na svoje srce i svakome bi rekao: ostani sada kod mene, jer ostati kod mene znači biti u miru, imati mir. Pomoćnik je istinska i prava pomoć" (Kierkegaard). To je ono što je izrekao sv. Bonaventura kad je napisao: "Isusova tjelesna rana smjera na njegovu duhovnu ranu... Gledajmo kroz vidljivu ranu nevidljivu ranu ljubavi". Isus spasava svijet otvarajući svoje srce i biće ljudima.

Put do spoznaje Boga i do Boga vodi preko siromaštva, neznatnosti, neukosti, biti poput djeteta, preko otvorenosti, a ne ljudske učenosti. Smiriti se pred Gospodinom i promatrati svoj život kao Božji dar. Ako ima igdje potvrdu ona Pascalova, kako treba otvoriti oči srca, ili da srce ima sebi vlastite i znane razloge ili onu Saint-Exuperyja, kako se samo srcem dobro vidi, onda to vrijedi u odnosu na Isusa u ovom današnjem evanđeoskom odsječku. Tako se ostvaruje ono o čemu zbori Pavao: "Živim, ali ne viša ja: u meni živi Krist, i ja u njemu" (usp.Gal 2,20).

        Ne smijemo smetnuti s uma: Isus se očituje na svadbi u Kani Galilejskoj kao donositelj radosti, za razgovora s Nikodemom kao donositelj svjetla u tami svijeta, za razgovora sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu kao donositelj žive vode i objavitelj Boga, u govoru o kruhu kao kruh života, u povratku očinjega vida slijepcu kao svjetlo svijeta, u uskrsnuću Lazarevu kao uskrsnuće i život čovjeka. Grozan je morao biti osjećaj u Isusu da ljudi nisu htjeli prihvatiti ni njega kao osobu ni njegovu poruku. Kolika je samo bol morala probadati njegovo srce i biće? Onda i danas!