BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

Šesti tjedan kroz godinu

Ponedjeljak, 14. veljače 2011.

 

Mk 8,11-13

11Tada istupiše farizeji i počeše raspravljati s njime. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. 12On uzdahnu iz sve duše i reče: "Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak." 13Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

TRAŽENJE ZNAKA S NEBA

Mk 8,11-13

Ni sami učenici još ne shvaćaju tajnu i poslanje Isusove osobe. I njihovo je srce, unatoč tolikim znakovima i čudesima koja je Isus među njima i s njima činio, još uvijek zatamnjeno i zastrto nevjerom. Pogotovo pak nas ne iznenađuje nevjera farizeja. Oni ne traže ‘čudo’, nego neki znak na nebu ili s neba, neku neobičnu prirodnu pojavu kojom bi se Isus među njima ovjerovio kao konačni Božji poslanik. Ne traže pak oni znak da bi Isusu vjerovali, nego da bi ga, kako se veli, ‘iskušali’. Naravno, u sebi vjeruju kako Isus ne će položiti taj ‘ispit’. Sami je zahtjev po sebi besmislen, jer nikada nije nikakav znak vodio prema vjeri. Vjera nije egzaktna, empirijska sigurnost, životni aksiom, nego je povjerenje osobi. Ona je poput lađe u koju čovjek mora zajedno s Isusom kako bi prešao na drugu obalu. Poziv na pokoru i obraćenje po sebi ostaje. Treba vjerovati, a vjera je uvijek iskorak iz uhodanoga.

U ovome traženju znaka po prvi put izbija otvoreno neprijateljstvo između Isusa i farizeja; ono što je negdje u podsvijesti tinjalo, izbija sada na površinu. I onda upozorenje s Isusove strane učenicima: Čuvajte se farizeja, farizejskog kvasca, čuvajte se toga otrova koji truje sve oko sebe. Kao što kvasac zahvaća cijelo tijesto, i prema sebi ga oblikuje, tako je i farizejsko ponašanje nešto kao 'kvasac' koji se širi, truje, prodire u sve pore života i društva. Od njega traže nešto što bi nedvojbeno, bez ikakva prizvuka laži, jamčilo kako on ima božanske ovlasti.

Farizeji su Isusovim nastupom krajnje uznemireni. Ima on uspjeha kod običnih ljudi, kod maloga čovjeka, i tu leži opasnost po njih. Isus im nastupa i djeluje opasno, odudara od njih, ne ide njihovim putem Bogu, nego naviješta nekakva blizoga Boga koji se svakome smiluje, koji ljubi, poziva i prašta. Pa čak i grješnike i one koji ne opslužuju u tančine Mojsijev Zakon. Ne drži se predaja starih, krši subotu, opasan je kao heretik, zašao je taj Nazarećanin Isus s pravoga puta i zavodi ljude. Isus svojim postupcima neizravno stavlja pod znak upitnika sve njihovo, sve što čine, on im je krajnje je subjektivan i svojeglav, ničim se nije legitimirao. Da, to što on govori, ide u čovjekovo srce, ali to još nije dovoljan znak da bi bilo i ispravno i pravovjerno. Ispada Isus posvema iz njihovih kalupa i okvira, gotovo se nikada ne poziva niti navodi Pismo, ravnodušan je prema mišljenju rabina. Ni njih uopće ne pita ni za kakav savjet. S njime se ne da teološki raspravljati. I što im u takvoj situaciji preostaje? Zahtijevati od njega bjelodan, nedvosmisleno jasan znak. Sad kad više ne vrijede riječi, trebaju govoriti ‘činjenice’, znak s neba.

 

 

Smisao traženja čudesa jest u Isusovu ovjerovljenu. Ako svede neki kozmički znak s neba, vjerovat će mu. Ako nastupi kao konačni vođa i osloboditelj koji oslobađa Izraela od stranaca, onda je pravi. Isus odgovara u ‘Amen’-obliku. Zaista, kažem vam! Na drugom će mjestu Isus govoriti o znaku proroka Jone ili pak o kraljici Juga. Ovo traženje znaka slično je đavolskoj kušnji u pustinji, nakon što je Isus četrdeset dana propostio. Pristupa napasnik i traži od njega znak. Dakle, i ovdje gotovo dijabolička zaplotnjačka kušnja Božjega Sina. Ovdje doduše nije riječ o čudu koje bi Isus učinio na zahtjev Napasnika, nego znak od samoga Boga, kako bi se očitovao svima kao Božji poslanik.

Isus duboko uzdahnu! Taj je uzdah molitveni vapaj, što ćemo pronaći i na drugim mjestima (usp. 1,41; 3,5; 7,34). Traženje znaka očituje njihovu tvrdokornu duboku nevjeru. Sami su krivci svoga stanja. Drugi dio odgovora koji započinje s ‘amen’ dade se protumačiti kao sud nad njima. Božja pojava ne događa se niti se odvija u apokaliptičkom ozračju kakvo bi htjeli farizeji, nego u trijeznom svagdanu, u Isusovoj osobi, u konkretnom povijesnom surječju, u događanju i procesu koji traži od čovjeka vjeru. I samo se u vjeri i povjerenju Isus otvara. Isus se objavljuje onima koji mu vjeruju, mnoštvima on ostaje neprepoznat.

Zgodu ćemo pronaći i kod Mateja i u Luke. Ondje Isus govori o zlom i preljubničkom naraštaju, nevjerničkom i otpadničkom. Njihovo je traženje znaka izričaj slijepe nevjere, zaslijepljenosti, otpora prema Isusu. Oni traže znak, a zapravo su se davno već odlučili protiv Isusa. Tražit će od njega znak i kad bude na križu, da s njega siđe. Tolika su Isusova čudesa promašila svoj cilj. Promašit će uvijek cilj, ako se čovjek iznutra zatvori. Uvijek će čovjek iznutra zatvoren tražiti znake, pronalazit će stotinu isprika i prigovora da nečemu ne vjeruje.

Isus daje čovjeku slobodu odluke. Ne, ne želi siliti nikoga znakom da dadne svoj pristanak. Bog poštuje čovjekovu slobodu, daje mu mogućnost da sa svoje strane kaže svoj ‘ne’. Neka ‘super-stvar’ prema onome uzorku što ga ponudi Sotona u pustinji Isusu možda bi ljude bacilo na koljena, ali ne pred Sinom Čovječjim, nego pred Sotonom (usp. Mt 4,9). Uskrata znaka - kao sud za nevjernike - ostaje za vjernike trajno upozorenje da se ne zaputimo krivim putem.

    Živjeti kao Isus znači živjeti s posve novom slikom Boga i čovjeka. To će reći, kako je ubuduće nemoguće živjeti bez Boga, lijepoga, dobroga, bez Božje dobrote i ljubavi. Bog je sadržaj svega, on je život, pojam života i sreće, pojam punine radosti. Isus je svime ispao iz okvira i kategorija svoga vremena i zato je morao onako nasilno sići s pozornice. Dirnuo je u žilu kucavicu svoga vremena, društva, religije. To mu neprijatelji nisu mogli oprostiti.