BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

Vrijeme kroz godinu

32. tjedan kroz godinu

Petak, 12. studenog 2010.

 

Lk 17,26-37

26"I kao što bijaše u dane Noine, tako će biti i u dane Sina Čovječjega: 27jeli su, pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju. I dođe potop i sve uništi. 28Slično kao što bijaše u dane Lotove: jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili, gradili. 29A onog dana kad Lot iziđe iz Sodome, zapljušti s neba oganj i sumpor i sve uništi. 30Tako će isto biti u dan kad se Sin Čovječji objavi." 31"U onaj dan tko bude na krovu, a stvari mu u kući, neka ne siđe da ih uzme. 32I tko bude u polju, neka se ne okreće natrag. Sjetite se žene Lotove! 33Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati." 34"Kažem vam, one će noći biti dvojica u jednoj postelji: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. 35Dvije će mljeti zajedno: jedna će se uzeti, druga ostaviti." 36# 37Upitaše ga na to: "Gdje to, Gospodine?" A on im reče: "Gdje bude trupla, ondje će se okupljati i orlovi."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

ČITATI ZNAKOVE VREMENA KAO NOA

Lk 17,26-37

Isus govori o svome ponovnom dolasku. Cijeli govor o njegovu dolasku ne dade se ni mjesno ni vremenski smjestiti niti datirati. Nemoguće ga je predočiti, gdje, kako i kada. Stoga Isus rabi samo slike ljudi u pokretu, slike koje nam ne daju mira niti nas vrijeme u kome živimo smije uljuljati u postojeće stanje. Svi smo izloženi kušnjama i napastima koje treba nadići, s kojima se treba suočiti. Isus je na putu u Jeruzalem, prema dovršenju svoga životnoga tijeka i poslanja. Jeruzalem će biti kraj njegova javnog djelovanja i mjesto njegove smrti. Učenici nisu pasivni promatrači, isto tako ni oni koji u budućnosti budu povjerovali u Isusa. Nemoguće se osigurati za budućnost kao promatrač, nego treba biti stalno u pokretu. Nemoguće je zauzeti stajalište nezainteresiranoga ‘znanstvenika’ koji promatra stvari i onda prema svojim spoznajama zauzima stajalište. U odnosu prema Isusovu navještaju nemoguće je biti u neutralnu stavu. On izaziva da svatko od nas zauzme svoj jasni stav. Isusov je poziv uvijek alternativan i ultimativan.

Slika o Noi i njegovim suvremenicima dovoljno je zorna. Noa je budan, on osluškuje Božji glas i sprema se za ono što će nadoći. Na dani znak ulazi on u svoju korablju, arku, i za potopnih voda spašava se on i njegova obitelj. Noa je, veli se (Post 5) bio jedini pravednik u moru bezakonja, nasilja, bezboštva. A kako su likovi iz knjige Postanka, napose iz njezinih početnih poglavlja nešto poput arhetipova koji se mogu pretočiti u svako vrijeme, dopušteno nam je smjestiti ga i u ove naše dane. Po naravi Noa je bio tiha osoba, bez velikih riječi, zapaža i iščitava znakove vremena, vidi kako se nadvijaju oblaci katastrofa i apokalipse nad čovječanstvo, zorno promatra kako se sustavno uništava čovjekov svijet, nutarnji i vanjski, i sve sluti: kraj je blizu. Promatra, meditira, u svojim dugim danima prima nadahnuće sagraditi spasonosnu korablju. Čovjek koji s misli, zrenja, riječi prelazi na djelo kako bi se spasio od nadolazeće kataklizme.

 

 

 

 

Jamačno ti njegovi postupci nisu mogli ostati nezapaženi, ali suvremenici su otupjeli. Za svaku riječ, svaki koristan savjet. Ne ćute što ih snalazi, što će ih snaći, odveć su lijeni,  odveć kukavice da iziđu iz uhodanih životnih kategorija, odveć zaljubljeni u dosadašnji život i njegove čari. Nemaju snage ni odvažnosti reagirati na jedini mogući pravilan način, ispravno, povući poput Noe zaključke i potražiti spas drugdje. Kad navale potopne vode, uzalud se penjati na i najveće brdo, jer će i njega potopne vode prekriti. 

Lota tjera anđeo Gospodnji iz Sodome i Gomore, on mora s obitelji izići bez oklijevanja. Ne misliti na ono što ostavlja, vrijeme odlaska je žurno, valja spasiti glavu pred propašću, katastrofom. Lotova se žena obazire, kao da žali za prošlim, za imanjem, posjedom, stadima, i pretvara se u stup od soli. Sličnost imamo i u grčkoj mitologiji, s Tantalovom kćerkom Niobom koja se pretvorila u kamen od čemera i jada te suza za pobijenim sinovima i kćerima. Istinska opasnost za čovjeka jest uljuljavanje u postojeće stanje, ona građanska ugoda koju u kojoj se čovjek lijepo osjeća, ne misleći na ono što ga čeka sutra, ili gubeći smisao za budućnost. Lotova se žena pretvara u stup od soli jer žali za onim što je ostavila iza sebe.

Kao što Isus nije bio vezan ničim i nikim, tako se ni njegov učenik ne smije dati vezivati, mora biti slobodan za ono što dolazi. Možda je Noinim suvremenicima bio njegov posao oko gradnje lađe besmislen i smiješan, tko zna koliko je vremena utrošio. Ali je bio uporan i u pravi se trenutak spasio. Isto bijaše i s Lotom i njegovim bijegom. Možda to bijaše suludo za stanovnike Sodome i Gomore, nikome on nije mogao dokazati što ih čeka. Ali dođe kao iznenadna oluja, kao veliki katastrofalni tsunami ili iznenadni vulkan i sve pod sobom pokopa. Ni učenici ne mogu nikome ništa dokazati, ne mogu nikome dokazati istinitost Isusovih riječi koje im izgovara, kako je naime ludo i sami privid vezivati se grčevito za stvari, kako je jedino život iz vjere i u vjeri prava zbiljnost.  Lotova je žena najbolji dokaz da su i oni koji su se spasili u trajnoj ugrozi. Stoga trebaju sve staviti u molitveni stav.

Kad govorimo o kraljevstvu Božjem, tu ne postoji vremenski razmak između sadašnjosti i budućnosti. Ono je već prisutno, ono se već događa u vremenu, kao kvasac u tijestu, kao živo sjeme na njivi, djeluje u povijesti, a ne samo u pojedincima. Od samih početaka Crkve apostoli i njihovi nasljednici predočavali su zajednicu Kristovih vjernika u slici Noine Arke. Ondje bijaše osam osoba. Utješno čuti kako mali broj vjernika donosi u povijesti zaokret. I Isus je započeo s Dvanaestoricom, a nakon njih bijaše ih sedamdeset pa na Duhove kojih sto i dvadeset osoba. Poruka je kako svi živimo iz milosti i od milosti Božje.

      Bog hoće spasenje i promjenu prilika u svijetu. Isto žele i revolucionari. Samo što revolucionari obično nemaju vremena, oni su nestrpljivi, vrijeme i život su im ograničeni. Jedan je prevratnik na kraju svoga života rekao kako je cijeloga života samo preoravao more. Bog želi promjenu, ali najprije se mora sam čovjek osobno promijeniti. Ne promjenu vanjskih prilika, nego promjenu u srcu, promjenu srca, čovjeka, pojedinca, a onda preko njega i cijeloga svijeta. Promjena započinje uvijek kod čovjeka, pojedinca. Isus je svojima rekao da oni koji žele svoj život spasiti zasigurno će ga izgubiti, a koji ga izgube, spasit će ga. Nemoguće je osigurati svoju egzistenciju materijalnim stvarima, svakome je na vratima smrt i upozorenje. Kad je čovjek u bijegu pred neminovnom katastrofom nema toga što bi sa sobom mogao uzeti. Ostaje plastična vrećica ili zavežljaj. Ovdje i danas moramo pokušati živjeti životom između neba i zemlje, vremena i vječnosti, ovostranosti i onostranosti, živjeti sukladno Isusovoj riječi kako ne bismo postali samo hrana crvima ili pak orlovima strvinarima...