BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

Peti tjedan kroz godinu

Petak, 11. veljače 2011.

 

Mk 7,31-37

31Zatim se ponovno vrati iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske. 32Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. 33On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. 34Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: "Effata!" - to će reći: "Otvori se!" 35I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno. 36A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali 37i preko svake mjere zadivljeni govorili: "Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!"

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

ISJCJELJENJE GLUHONIJEMOGA

Mk 7,31-37

U Isusovu se djelovanju obistinjuju i ozbiljuju sva obećanja, njegova je aktivnost ozbiljenje novog zaokreta u povijesti svijeta. Pred Isusom uzmiče svaka vrst bolesti i nemoći. Nestaje tlačiteljskih sila. Toliko je puta u prethodnim izvješćima Isus pozivao na slušanje. “Počujte i razumijte”, neprestani je refren u Isusovim ustima. Ni sami učenici ne razumiju te im nasamo tumači smisao svoje poruke i osobe. Nešto je shvatila Sirofeničanka koja moli za svoju kćerkicu. Stoga evanđelist na ovom mjestu ubacuje iscjeljenje gluhonijema čovjeka kako bi svojim čitateljima i slušateljima uprizorio o čemu je riječ kod Isusa te što je sve nova došlo s Isusom. Kako bi zajamčio novinu mesijanskog spasenja u Kristu, evanđelist u sljedećem poglavlju ponovno izvješćuje o novom umnoženju kruha, nerazumijevanju mnoštava i učenika, te otvaranje očiju slijepcu. Potrebno je otvoriti oči, uši, usta i srce kako bi se shvatila poruka koju donosi Isus u svojoj osobi.

Pod Isusovim rukama nevjerojatno postaje zbiljnost, nemoguće postaje stvarnost. Svoja čudesa čini daleko od svjetala pozornice i javnosti. Čudesa nisu za javnost, nego za nutarnje i vanjsko ozdravljenje pojedinca. Ozbiljenje onoga što čovjek u svako doba i svakoj prilici od Boga očekuje. Isus je ispunjenje čovjekovih očekivanja i svih njegovih pritajenih nadanja. Isus gleda prema nebesima, duboko uzdiše, a taj duboki uzdah je molitveni vapaj, i nakon te molitve povraća čovjeku cjelovitost. Od Neba nam je očekivati pomoć i spas, ne od čovjeka.

 

 
 

Već je u svakodnevnom životu tragično promatrati gluhonijeme osobe u svome zatvorenom svijetu. U svojoj samoći, strahu, izloženosti, nemoći. Njima su zatvorena vrata i prostori ljudske komunikacije, normalnog govora. Da bi čovjek mogao ljudski živjeti, on mora moći i smjeti govoriti. Već od samih ljudskih početaka bilo je među ljudima problema glede razumijevanja. Nešto je u samom početku dospjelo u nered. Razgovor Eve i Zmije plodio je nerazumijevanjem i grijehom, a poglavito potom babilonska pometnja jezika. Govor i jezik su sustavno potirani i uništavani u totalitarnim režimima, a i sami danas svednevice doživljavamo kako se teško sporazumjeti oko značenja pojedinih riječi. S druge smo pak strane suočeni s razornom moći jezika medija i propagande.

Govor i jezik nerijetko uništavaju bilo kakvu komunikaciju. Unatoč sposobnosti govora, ljudi se nikako ne razumiju. Svakodnevno smo svjedoci koliko zla nanose govori i laži. Ni Isus nije dopuštao da se o njegovim djelima i čudesima govori rječnikom promidžbe, da se ne bi nutarnji smisao i poruka iskrivila. Nije on čudotvorac ni mag, nego osoba koja prema svakome pruža ruke, polaže ih na bolna čovjekova mjesta i snagom molitve i vjere liječi. Isus želi da svatko nakon učinjena čuda premisli i promeditira ono što mu je Bog učinio. Da se izvanjsko čudo odrazi i unutra, u duši i srcu, te da cijeli čovjek ozdravi. To je smisao Isusovih zabrana da se o njegovim čudesima govori i izvikuje na trgovima i ulicama. Čudo se može svjedočiti riječima, ali je značajnije svjedočanstvo životom. Drugi moraju vidjeti čudo preobrazbe iz staroga u novoga čovjeka. I ovdje pred Isusom čujemo onu daleku jeku s prve stranice Biblije. Pošto bi Bog postupno uređivao i stvarao svijet, zaključak bijaše: ‘I bijaše dobro... I blagoslovi Bog djelo ruku svojih... I sve bijaše veoma dobro’.

‘Otvori se! Efata!’ Samo onaj tko pravilno čuje, može donositi istinu svijetu. Vjera bitno živi od slušanja predanog. Istina nije u nama, ona dolazi k nama. Tko u Isusovoj školi nauči slušati, postaje njegov svjedok. Zlo nas i grijeh čine gluhima, slijepima i nijemima za dobro i istinu. Svojom gestom pružanja ruku prema bijedniku Isus ga tako reći vraća u zajedništvo ljudi, ali i zajedništvo s Bogom. I ti onda postaju nužno njegovi svjedoci gdje god se pojave i kamo god stignu. Postaju Isusove ispružene ruke. Pružati ih prema ljudima da bi oni s kojima se susretnemo osjetili kako svakog od nas nosi i drži Božja ruka. Ruka koja miluje i podiže, a ne koja prijeti i ugoni strah. Najveće će se čudo dogoditi u trenutku kad Bog počne govoriti nama i preko nas drugima. ‘Otvori se’! Čovjek živi od svoje otvorenosti. Ne ćemo mnogo toga učiniti u životu i svijetu, ali smo kadri podizati ruke prema nebu za svoju braću i sestre, usrdno i zagovornički moliti, jer znamo da nas sve nosi Božja očinska ruka. Ni sami nismo svjesni koliko toga zahvaljujemo roditeljima, odgojiteljima, svećenicima. Otvori se Bogu, vrijednostima života, smislu. Otvori se životu koji ti se nudi u zajedništvu i ljubavi. Gdje ljudi nastupaju poput Isusa Krista, gdje pružaju ruke na blagoslov i pomoć, ondje ponovno sja Božje divno stvorenje u svoj svojoj iskonskoj ljepoti, dobroti, smislu. I čovjek ponovno biva ono što izvorno jest: Otvoreno biće koje razumije Božju riječ i životom daje odgovor u obliku životnog svjedočenja.

Jedno nam zabranjuje i sam Isus: Razglašavati u obliku propagande ono što je on učinio. Nemoguće je međutim da djelo, čudo ostane bez odjeka u javnosti. Ljudi jednostavno moraju priznavati kako su vidjeli neviđeno, slušali nečuveno u Isusovu društvu.