BIBLIJSKA PORUKA DANA

USKRSNO VRIJEME

Treći uskrsni tjedan

Utorak, 10. svibnja 2011.

Iv 6,30-35

30Rekoše mu onda: "Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? 31Očevi naši blagovaše manu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim." 32Reče im Isus: "Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; 33jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu." 34Rekoše mu nato: "Gospodine, daj nam uvijek toga kruha." 35Reče im Isus: "Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Utorak - 3. uskrsni tjedan

ISUS – JA SAM KRUH  ŽIVOTA

Iv 6,30-35

Nakon umnažanja kruha i nahranjenja velikoga mnoštva u pustinji Isus se povlači na molitvu. Kad se ponovno u Kafarnaumu susreo s mnoštvom koje ga je htjelo zakraljiti, otvara im puni smisao onoga što je učinio, a što su oni doživjeli na Golanskoj visoravni. Ono bijaše samo vanjski, vidljivi znak Božje pedagogije koja se ostvaruje u Isusovoj osobi. Bog se u svojoj ‘pedagogiji' nikad ne zadovoljava time da čovjeku ili svomu narodu ispuni trenutne želje i potrebe, nego uvijek smjera na ono što će čovjeku ili narodu podariti puni, istinski, pravi život. To je i smisao Isusova poslanja: Podariti svijetu puni život, život iz punine. Postoji pored ove zbilje i druga zbiljnost, za-zbiljnost, meta-fizika.

Sva suvremena reklama kojom smo zagušeni na sve strane ima samo jedno za cilj: Zadovoljiti čovjekove trenutne potrebe. Na sve se strane nudi zdrava hrana, makrobiotička, naravna, neprskana pesticidima. Reklama se brine za čovjekovo tijelo, ne govoreći o tome što čovjek treba da bi imao zdrav duh. Ne nudi nam ono što nam treba da bismo postali ljudi, puni, istinski. S istim se problemom suočio i sam Isus nakon čudesnog nahranjenja pet tisuća u pustinji. Narod koji je doživio Isusa kao čudotvorca želi Isusa za svoje ciljeve. Ima čisto vlastiti interes, sebičnost, želi staviti Isusovu osobu u službu zemaljskih potreba i ciljeva, kako pojedinaca tako i naroda. Žele ga učiniti kraljem, hoće da Isus njima služi. A Isus želi postići upravo suprotno: želi da svi služe, poput njega, njegovu Ocu. Da se djelatno uključe u Božji plan koji ima Otac s njime i sa svakim čovjekom. Da se otvore nebeskom daru, novoj mani, ‘lijeku besmrtnosti' kako ga naziva Ignacije Antiohijski (u čijem je duhovnom okružju Ivanovo Evanđelje vjerojatno i nastalo).

I kad ih Isus u njihovim nadanjima i očekivanjima otrježnjuje, dolazi do odbacivanja i masovnog otpada. Drugo se nije moglo ni očekivati. Treba, naime, žrtva života da bi čovjek prihvatio ono što Isus nudi u Očevo ime. Isus od svoga ne odustaje. Ona mana u pustinji nije poštedjela od smrti one koji su je uživali. A ovaj kruh koji on nudi jest zbiljski kruh života. Zapravo on sam u osobi jest kruh živi i kruh života. Da bi čovjek imao taj kruh, potrebna je vjera u njega da je on konačni objavitelj Božje volje. Hrana ‘propadljiva' i ‘nepropadljiva' – na nama je birati. To djelo Otac od nas iziskuje: Vjera i povjerenje u njegova poslanika. Ne mnoštvo djela koje traži Zakon. Ovdje imamo jedinstvo vjere i etike, vjere kao ulaznih vrata u vječni život. Jer vjera je startna, početna točka oko istinskog nastojanja za vječni život u čovjekovu konkretnom životu.

U Starom zavjetu jedino Bog može izreći riječ za sebe: "Ja sam koji jesam!" Čovjek jest i nije. Nestaje, gubi se. Isto Božje svojstvo i ime uzima i Isus za sebe: "Ja jesam". Reći će to učenicima, preplašenima na moru: "Ja sam, ne bojte se!" (6,20). Izreći će on te riječi i u trenutku uhidbe, kad su došli po njega s toljagama i mačevima: "Ja sam!" I ovdje on izgovara svečano svima nama: "Ja sam kruh života". To je odgovor Židovima spram opetovanoga traženja znaka kojim bi se on ovjerovio pred njima. Njegovo je djelovanje prema Ivanovu Evanđelju zaokruženo upravo tim 'Ja jesam'. Izgovorit će on to u razgovoru sa Samarijankom, pa sve do uhićenja i razapinjanja. Kad ga podignu na križ, spoznat će da 'Ja jesam'. Bog sebi ne da ništa propisivati. Jednako tako ni Isus. On suvereno kroči, vlada uvijek situacijom, gospodari scenom. Ne poziva se Isus na svoje vlastite darove ni talente, što bi on mogao činiti, ili kako pak zadovoljiti potrebe i očekivanja svojih slušatelja, pa i nas danas.

Mana nekoć bijaše u pustinji samo obećanje, slika istinske hrane koja dolazi u Kristu. Ispunjenje, istinski Božji dar dolazi samo po onome koga je Bog poslao. "Daj nam toga kruha", govore mu Židovi, zauvijek!" Samaritanka će na zdencu reći: "Daj mi te vode od koje se više ne žedni!" (usp. Iv 4,15). Međutim, pravi kruh, istinska voda nisu više pred Isusom (s)tvari. U novoj stvarnosti oni su sakramenti, materija sakramenta. On je u osobi izvor vode žive, on je u osobi kruh života. On je Božji dar čovjeku i čovječanstvu. Bog se daje u Isusu Kristu svijetu, objavljuje se, priopćuje.

U Isusu se događa istinska i završna Božja objava. U njegovu 'Ja jesam', a ne u onome što on čini. Tjelesna glad i žeđ samo su slike za onu čovjekovu istinsku, duboku, životnu glad i žeđ za pravim životom. Isus nije ograničen na prostor i vrijeme, on je Božji Sin u povijesti, završna Božja riječ. Isusove su riječi istodobno i fundamentalna, temeljita kritika židovskoga neshvaćanja, ali istodobno i obećanje nove zbiljnosti na posve novoj razini, razini Duha Svetoga. Tko vjeruje, zapućuje se za Isusom, slijedi ga. Vjera je u biti nasljedovanje Gospodina, ustopice. I on će utažiti moju i tvoju životnu glad i žeđ. I imat ćemo život u izobilju (usp. Iv 10,10).

      Vjera je jedan od načina na koji čovjek kuša tumačiti zbiljnost s kojom se suočava, svoj život, svoju ulogu i svoje poslanje u svijetu u kome živi. Vjera kuša promatrati stvari iz Božje perspektive, Božjim očima. I ta vjera onda tumači život u svjetlu u kome ga tumači Sveto pismo i cijela crkvena predaja do danas. Sva filozofska umovanja imaju upravo za svoju početnu zadaću tumačiti stvarnost, bitak, pojavnost. Spoznaja pojavnosti i zbiljnosti vezana je redovito uz naše subjektivno opredjeljenje. Ljudi promatraju život uvijek u odsječcima, a i ti odsječci se redovito prelamaju kroz različite prizme i naočale. Kad promatramo perivoje ili prekrasne krajolike, uvijek ih vidimo onakve u kakvo su svjetlu uronjeni, ali isto tako i kako smo mi osobno raspoloženi. Slično se zbiva i s našim stavovima glede vjerskih pitanja. Drukčije stvarnost bilježi čovjekovo oko, a drukčije kamera fotografskoga aparata s velikom ekspozicijom. Kamera je tehničko sredstvo, a oko je živo zapažanje zbiljnosti u jednom trenutku.