BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

32. tjedan kroz godinu

Srijeda, 10. studenog 2010.

Lk 17,11-19

11Dok je tako putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. 12Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko 13i zavape: "Isuse, Učitelju, smiluj nam se!" 14Kad ih Isus ugleda, reče im: "Idite, pokažite se svećenicima!" I dok su išli, očistiše se. 15Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. 16Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. 17Nato Isus primijeti: "Zar se ne očistiše desetorica? 18A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?" 19A njemu reče: "Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

SLAVA BOGU NA VISINI...

Lk 17,11-19

Isus je na putu u Jeruzalem i mora proći kroz samaritansko područje. Na tome putu u liku desetorice gubavaca susreće se sa svom bijedom čovječanstva. Desetorica gubavih ljudi s kojih koža otpada, čiji se udovi raspadaju, kosti vire, predstavljaju na svoj način sve ljude kojima treba pomoć. Bijednici i siromasi, izopćenici i od ljudi odbačeni. Radnja se odvija u graničnom području između Galileje i Samarije, pa je stoga razumljivo da se Židovima pridružuje i Samaritanac koji je za vjerne Židove čak i gori od poganina, otpadnik od vlastite vjere. Među njima vladalo je krvno neprijateljstvo, nigdje nikakva truna zajedništva. Sad su svi bili povezani bolešću među izopćenike iz vlastitoga naroda. Izopćeni iz zajednice i bogoslužja. Mojsijev je Zakon propisivao da gubavac mora hodati u poderanim haljama, raščupanih kosa, mora kriti svoju bradu i nositi praporce vičući: Nečist, nečist!  - A kako je bio nečist, morao je živjeti izvan naselja, daleko od ljudi. Živi mrtvaci, bez komunikacije, osuđeni na doživotnu izolaciju.

Izdaleka viču za Isusom. Nisu smjeli pristupiti, inače bi ih drugi mogli kamenovati. Isus ih šalje svećenicima. I dok su išli, zamijetili su da su ozdravili. S kakvim su samo oduševljenjem nastavili svoj hod prema svećenicima da se pokažu zdravima! Samo se jedan zaustavlja na putu. Vidi kako se koža pomladila, vidi da je ozdravio, i vraća se Isusu hvaleći Boga na sav glas. Pada do Isusovih nogu, na svoje lice, i zahvaljuje. Čovjek na tlu, do Isusovih nogu, prah i pepeo. Srce prepuno sreće i radosti, zahvale i molitve. Isus ga gleda i izriče nad njim riječ koja i nama vrijedi: Vjera te tvoja ozdravila, spasila! Idi u miru.

Sve ovo što se zbiva pred Isusom i u Isusovoj nazočnosti jest objava. Čudo ozdravljenja znak je da je s Isusom među nas došlo spasenje, početak novoga vijeka. Novo stvorenje. Početak novoga, zdravoga svijeta. Kad je Ivan iz tamnice poslao glasnike k Isusu, da ga pitaju, je li on pravi ili nije, Isus nabraja mesijanska djela iz proroka Izaije: Slijepi vide, hromi hode, gubavci se čiste!

Luka rabi dva izričaja: Očistiti se i ozdraviti. To su dvije razine događanja u čovjeku. Jedno je biti čist od gube, bolesti, to trebaju potvrditi svećenici u Hramu, a drugo je biti zdrav i spašen, a to se događa ovome Samaritancu pred Isusom. Svi su se očistili, samo je ovaj jedan dobio iz Isusovih usta potvrdu: Vjera te tvoja spasila.

Znakovito je što se ovdje zbiva. Odbačenik prepoznaje u Isusu Mesiju, vraća se, pada do nogu i zahvaljuje glasno Bogu. Ostala devetorica ostaju u starom svijetu, Mojsijevu Zakonu. On idu svećenicima da se pokažu. Ne prepoznaju u Isusu onoga koga bi trebali prepoznati. Idu prema starome i za starim, ostaju na Mojsijevu putu, dok ovaj stranac dolazi k Isusu. On je jednostavno iznenađen čudom što mu se dogodilo, darom koji je dobio iz Isusovih ruku, ozdravljenjem koje je iskusio. Postao dionik mesijanskoga vremena, makar je od toga bio kao Samaritanac isključen. Postaje dionik i dara toga vremena, makar neočekivano. I zato žuri natrag Isusu kome može zahvaliti za sve. Duh ga je Sveti podignuo i doveo Gospodinu. Dok put devetorice svršava u Starom zavjetu, daleko od Isusa koji ih je ozdravio, dotle se ovaj jedan obraća živome Bogu u Isusu. Pred Isusom daje glasno hvalu Bogu. A Isus ga sokoli: Ustani i hodi! Vjera te tvoja ozdravila! Bog ne odbija bolesnike, Bog se ne isključuje iz igre, ne odbija nikoga. On prihvaća bolesnike, on poziva sve bez razlike, zdrave i bolesne. On sve ljubi, on vas želi kao svoje partnere.

Što je s ostalom devetoricom? U njih je doduše izliječena koža, ali je ostalo na koži, nije prodrlo u srce. Srce je daleko. Ozdravljenje nije ušlo pod kožu, ostalo je na površini. Koža zdrava, a srce nepromijenjeno. Uzeli su dar, ali su zaboravili ruku koja im ga je pružila. I dar nije mogao rasti jer nije hranjen osobnim odnosom prema darovatelju. Istinski spas, pravo spasenje ostade im uskraćeno jer su se uskratili darovatelju dara. Tko zahvaljuje, srce mu je otvoreno darovatelju, i on je spreman prihvatiti još i više. Nisu mogli shvatiti da Bog ne daje nešto, nego samoga sebe u svome daru. Stoga nisu pronašli primjerene riječi sami se Gospodinu zahvaliti.

Spasenje koje se uprisutnilo i došlo među nas u Isusu Kristu doživljava stranac, nevjernik, nečisti, koji postaje novi čovjek. Radosna vijest ruši granice. ‘A gdje su ostali’? - pita Isus. Bog se prema svakome ispruža, svakomu želi biti milostiv. On traži sve. Gdje smo mi? Prisjetimo se da je za prvoga nastupa u Nazaretu Isus spomenuo ozdravljenje gubavca Naamana Sirca, dok je istodobno bilo mnoštvo gubavaca u Izraelu. Isto se događa i ovdje. Ondje je Sirac uzeo sa sobom dvije mazge izraelske zemlje u kojoj je doživio ozdravljenje, kako bi mogao kod svoje kuće, u svijetu svojih bogova i božanstava, iskazivati hvalu i zahvalu Bogu Izraelovu. To ga treba stalno podsjećati na ono što je ovdje iskusio, u Izraelu. Misliti, sjećati se, zahvaljivati za Boga koga je otkrio u Izraelu, za zdravlje koje je iskusio ondje, od Boga Izraelova.

      U grčkome je ‘zdravlje’ i ‘spasenje’ jedna riječ. Tjelesno zdravlje, duševno spasenje. Isus otvara srce i svoje biće prema svim ljudima, vjernicima i nevjernicima, Židovima i poganima. Ne više ići u Hram, nego samome Isusu. Isus nam ostavlja euharistiju kao poputninu, kao zdravlje koje vodi spasenju. A zajednica u kojoj nema ozdravljenja jest Duhom siromašna zajednica. Bitno je da nas svaka pa i najmanja milost koju iskusimo vodi u zajedništvo s Bogom. Zahvala - sjećanje - euharistija. U jednome afričkom jeziku riječ 'zahvaliti' prevodi se s 'gledati unatrag'. Smisao je jasan. Samo onaj tko gleda unatrag, tko se obazire, tko premišlja što mu se dogodilo, kadar je zahvaljivati. Što je s ostalih devet? Pitamo li se za svojih misnih slavlja, gdje su ostali koji su također kao i mi iskusili milost i oprost, iscjeljenje?