BIBLIJSKA PORUKA DANA

SV. LOVRO

Srijeda, 10. kolovoza 2011.

Iv 12,24-26

24Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. 25Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. 26Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

10. Kolovoza

Sv. Lovre, đakon i mučenik, Iv 12,24-26

Danas je svetkovina svetoga Lovre, Lovrijenca, mučenika Katoličke Crkve, jednoga od najpoznatijih mučenika u Rimu uopće. Mučen je godine 258. za cara Valerijana na krajnje okrutan način tako što je pečen na roštilju. Tri dana prije njega mučeničku je smrt podnio papa Siksto s još četvoricom đakona, o čemu piše kartaški biskup sv. Ciprijan u jednoj svojoj poslanici. Taj Ciprijan hvali rimsku Crkvu i njezine mučenike, a za kojih četrdeset dana, 16. rujna te iste godine, podnijet će i on mučeništvo u Kartagi.

Bijaše to jedan od najkrvavijih progona rane Crkve za Valerijana. God. 257. car je Valerijan izdao edikt - ukaz pod prijetnom smrtne kazne za sve koji se zateknu na kršćanskim bogoslužjima. Zabranio je okupljanja kršćana u katakombama. Edikt je postrožio time što je iduće godine izdao novi ukaz prema kojemu svi nositelji crkvenih službi - papa, biskupi, svećenici i đakoni trebaju nakon uhićenja i dokaznog postupka biti smjesta ubijeni. Papa je Siksto bio zatečen za bogoslužja u Kalistovim katakombama - prema Ciprijanovu izvješću - i bio smjesta smaknut. Za tri dana smaknuta su još dvojica đakona, među njima današnji svečar, sveti Lovre.

Rodio se najvjerojatnije u Španjolskoj, ondje izučavao studije, i ondje se upoznao s budućim papom Sikstom, s kojim se zaputio u Rim gdje mu je vjerno služio. Brinuo se za crkvene posjede, vodio crkvene knjige, brinuo se za siromahe. Kad je car izdao nalog da se zaplijene sva crkvena dobra, on je kao mudri ekonom sve podijelio rimskoj sirotinji za koju je rekao kako je ona najveće blago Crkve.

Kad je prefekt Rima dobio od cara nalog da smakne papu Siksta, ovaj naredi Lovri da pričeka tri dana i podijeli crkvenu imovinu, kršćanskoj sirotinji. Nakon Sikstova pogubljenja prefekt u ime cara zaiska od Lovre da mu preda crkveno blago, a on pred oholog upravitelja grada dovede gradsku sirotinju koju je okupio oko sebe, tvrdeći da je to najveće blago Kristove Crkve. Bijesan i gramzljiv, prefekt naredi da se Lovro ispeče na gradelama na laganoj vatri. Kažu da je svetac umirući doviknuo prefektu: “Pečen sam s jedne strane, a sad me ispeci i s druge!“ Od tog dana sveti se Lovre 10. kolovoza prikazuje s roštiljem u rukama, a ponekad mu je ruho - dalmatika - na oltarnim slikama u plamenu.

Od ranih vremena on je znamenit svetac. Ime mu se nalazi u rimskom kanonu, uz imena pape Siksta, Kornelija te biskupa Ciprijana. Car Konstantin izgradio je veliku baziliku uz njegov grob pred rimskim zidinama. Ostala je uvijek u čašćenju kao basilica maior. Do danas je njegova crkva jedna od sedam rimskih hodočasničkih crkava što govori o njegovu trajnom štovanju u svijesti vjernika i povijesti Crkve. Smatra ga se i zaštitnikom grada Rima. Predstavlja ga se s knjigom u ruci, jer je vodio crkvene knjige, zatim u đakonskom ornatu, s palmom koju mu pruža anđeo za mučeništva. Zaštitnik je siromaha, knjižničara, kuhara, pekara, a zaziva ga se kod opeklina, vrućice, opasnosti od vatre.

Odsječak iz Ivanova Evanđelja donosi nam Isusovu usporedbu o zrnu koje umire i donosi stostruk plod. Pšenično zrno kadro je samo onda donijeti rod ako padne u zemlju i umre. U toj slici Isus tumači svoje vlastito umiranje kao nužnu pretpostavku za konačni uspjeh vlastitoga djela. I nije to samo pretpostavka, to je i način kako se uopće događa otkupljenje, to je životni princip, životno načelo, i za Isusove učenike. Samo onaj tko je voljan izgubiti sve, umrijeti, može biti Isusov učenik i njega slijediti. Jedino se kroz smrt ulazi u život. Isus suprotstavlja jednome zrnu golemi urod i plod.

Ovdje je zrno subjekt, ne objekt radnje. Ono djeluje, ono umire, ono izrasta u novu stabljiku, donosi stostruk rod. Usporedba smjera na Isusovu smrt kao sjetvu, umiranje i donošenje ploda. Da bismo shvatili dublji smisao Isusove smrti i umiranja, Isus se sam služi slikom koja sve kazuje i tumači. Kao što zrno umire zbog višega cilja, tako i Isusova smrt nije svrha samoj sebi, nego nosi u sebi snažnu poruku, upravo kao što je u Pavla Isusov križ - za neke ludost i znak sramote, skandalon - za vjernika izvor sile i mudrosti Božje. Isusova je smrt jamac vječnoga života za nas. Dar života smjera prema svima, Židovima i Grcima, o kojima je govor u tome poglavlju kod Ivana.

       O tome će poslije govoriti u svojoj Poslanici Rimljanima sv. Igancije Antiohijski, želeći sam postati žito, Kristova pšenica i ispečeni kruh kako bi unišao u život vječni. To je put kršćana, to je put mučenika i svetaca, i danas. Ne zaboravimo da je upravo ovu Isusovu sliku uzeo kao geslo svome velikom romanu "Braća Karamazovi" i pisac Dostojevski. To je i način kako postati 'kruh za život ovoga svijeta'. Znamo kako je dug put do kruha, od sjemena, sijanja, klijanja, rasta, sunca, žetve i svega što onda slijedi...

BIBLIJSKA PORUKA DANA

DEVETNAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Srijeda, 10. kolovoza 2011.

Mt 18,15-20

15"Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. 16Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. 17Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik." 18"Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu." 19"Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. 20Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Srijeda - 19. tjedan kroz godinu

MOLITVA U ISUSOVO IME

Mt 18, 15-20

Cijelo osamnaesto poglavlje Matejeva Evanđelja donosi nam četvrti odulji govor u Mateja. Kao što smo govorili, Isus nastupa kao Novi Mojsije, donosi svoj zakon, zapravo svoju riječ kojom nadmašuje sve ono što je nekoć starima kazano. Staro ne dokida, nego dopunja, usavršuje, vodi prema klimaksu. Isusovi naputci u ovome poglavlju odnose se na nutarnji ustroj Kristove zajednice: Na čemu ona – Crkva - počiva, kakvi su odnosi unutar same obitelji vjernika, i ovdje već imamo temeljne crte i bitne značajke same buduće Crkve, čime se ona definira, na kojim temeljima stoji, gdje je njezino bitno uporište. Govor je upućen učenicima, a pod njima se ne misli samo na onih biranih dvanaest, nego i sve one koji će na apostolsku riječ prihvatiti Isusa kao mjerilo života. Zato na početku i stoji poziv na obraćenje, biti kao djeca.

I kao što vidimo u nastavku, Crkva nije zajednica svetaca, bezgrješnih, savršenih ljudi, u njoj postoji i grijeh i grješnici. Međutim, i s grješnikom treba postupati kao s bratom: "Brat tvoj!" - time se misli na svakoga tko se nalazi u zajednici. Svaki je grješnik i osobni ispit savjesti, a ujedno i zadaća i odgovornost, kako ga vratiti, kako ga integrirati ponovno u zajednicu. Nitko nije isključen, i Isusu je stalo otvoriti granice i srce prema svim ljudima, ne zatvarati se u svoj nacionalni 'ghetto'. Nitko ne smije biti isključen od zajedništva s jednim Bogom, Ocem.

Ono što Isus u ovom poglavlju naglašava jest načelo praštanja, oproštenja. To je životni temelj njegove zajednice. Zajednica se može podizati samo na međusobnom razumijevanju i praštanju, susretanju, osjećaju zajedničke pripadnosti. Zajednička radost mora prožimati sve koji su na putu prema istom cilju, koji su uključeni u istu zadaću, biti braća i sestre bez razlike. Biti sretan ako čovjek pridobije brata. 'Pobratimstvo ljudi u svemiru' - govorio je pjesnik. I gdje se rodi to jedinstvo, osjećaj pripadnosti jednome, Isus veli, nema toga što oni ne mogu izmoliti od Oca nebeskoga.

Čini se da ni s praštanjem ne ide tako lako. "Ako se ogriješi o tebe tvoj brat...", i na kraju spominje Isus 'carinika i poganina', izostane li željeno obraćenje, pokora i jedinstvo. Grijeh je osobno iščašenje, iskliznuće, promašaj u životu. I zato treba brata pridobiti, vratiti natrag u zajednicu. Ima stvari koje se u praksi ne podudaraju sa životom, koje su protivne duhu Isusovu i duhu njegove riječi. Nastali sukobi najprije se trebaju rješavati na osobnoj razini, a ako to izostane, na zajedničkoj. Najprije razgovor i pokušaj pomirenja, a tek potom zajednica kao posljednja instanca. Sve je u službi pridobivanja brata, sve je zapravo ponuda spasenja i opetovano snubljenje onoga tko se ogriješi o zajednički poredak ili pravila odnosno ustroj zajednice.

Treba brata potražiti. Onaj trgovac traži pravi biser, onaj je našao blago na njivi, onaj pastir traži izgubljenu ovcu. I ovdje treba ići istim postupkom. Izgubljeni brat, izgubljeni sin treba natrag u očevu kuću, on je izgubljeni sin ili ovca, ili pak onaj novčić. Isus nas je prvi pronašao. Sin Čovječji došao je potražiti i usrećiti, učiniti blaženim ono što bijaše izgubljeno. On nas traži, od ide u potragu za izgubljenim. Gdje će nas pronaći? Možda negdje na stazi smrti, propasti. Pronaći će nas sa svojim križem i pokušati privući sebi, vratiti nas raskriljenih ruku u Očev dom. Radujte se sa mnom, našao sam svoju izgubljenu ovcu... Sve što mi daje moj Otac, doći će k meni (usp. Iv 6,37).

Vrijedi prisjetiti se crkvenoga pisca, učitelja velikog Origena, Klemeta Aleksandrijskoga i njegove prakse. O njemu se veli kako je onima koji su tražili postati kršćani savjetovao da dođu u njegovu kuću i promatraju njegov život. Ako nakon godinu-dvije dana boravka s njime ne postanu kršćani, smatrao bi sebe krivim jer životom nije davao dovoljno svjedočanstva za Isusa Krista. Kršćanstvo se pak ponajbolje svjedoči ljubavlju i praštanjem. Dijeliti s drugima ono što čovjek sam iskusi u životu, razmjena iskustava. Susret s Isusom Kristom koji prašta. Vjera se ne prenosi institucijom, katehezom, nego svjedočanstvom, osobnim životom i zahvaćenošću Gospodinom. Biti učenik samoga Gospodina. Treba samo posredovati Gospodina i njegovu prisutnost u Crkvi.

Prisjetimo se praroditelja i prve braće, Kaina i Abela. Stariji ubija mlađega i na Božji upit, što je s Abelom, odgovara drsko: "Što me briga! Nisam ja njegov čuvar!" Pred Isusom se događa obrat. Treba potražiti brata, izgubljena, zalutala. Treba ga dovesti k Isusu. Već nakon prvoga susreta s Isusom Andrija traži brata Šimuna i dovodi ga. Velika pomirba pred Isusom i u Isusovoj osobi, revolucija u međuljudskim odnosima. Pred Isusom nestaje staroga, starih podjela, mržnje, nepodnošljivosti, bratoubojstva; nastaje i rađa se novi poredak, nova zajednica, novo stvaranje. To se ozbiljuje i treba ozbiljivati i u Crkvi. Ovaj je odsječak velika povelja kršćanskoga suživota, magna charta zajedništva u molitvi, okrenutost prema Isusu i njegovu Ocu.

Kršćanski navještaj i suživot mora biti nošen doživljajem i iskustvom. Ono što čovjek doživi kao istinito, mora prenijeti u praksu, život, življenu riječ. Samo onaj tko je iskusio Isusa Krista i milosrđe, može drugima prenositi tu istu zbiljnost. Čovjek mora moći govoriti iz punine vlastitoga srca. Samo kao Duhom prožgani može druge zapaljivati, kao osvjedočenik druge osvjedočivati, kao oduševljenik druge oduševljavati za ono što nosi u sebi. Kristofilija – kristomathija – kristofor, ljubav prema Kristu, biti učenik Kristov, i biti Kristonositelj.