BIBLIJSKA PORUKA DANA

SVI SVETI, svetkovina

Utorak, 1. studenog 2011.

Mt 5,1-12a

1Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. 2On progovori i stane ih naučavati: 3"Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! 4Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! 5Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! 6Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! 7Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! 8Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! 9Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! 10Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!" 11"Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! 12Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

SVI SVETI - 1. STUDENOGA

Svojim dolaskom na Zemlju Isus je stubokom zahvatio u vanjske i nutarnje tokove povijesti  svijeta ali i pojedinačnih života. Naime, svojom osobom utisnuo je neizbrisivi biljeg u ljudsku povijest tako da cjelokupna povijest nakon njegova dolaska, odn. pojavka na ovom planetu poprima novi izgled i sadržaj. Nikad više neće izgledati ta ljudska povijest poslije Isusova rođenja kao prije toga datuma. Nastupio je s tolikom samosviješću da ta jedinstvena osoba oko svog lika poput velikog magneta okuplja sav smisao egzistencije svijeta i pojedinca tako da izvan te pojave ne postoji neki drugi konačni i zadnji smisao opstojanja. Niti pojedinca niti povijesti u cjelini. U svome liku sažimlje Isus svijet i ljudsku egzistenciju, prema njegovu liku smjeraju sve silnice, konvergira sve, skuplja se sve ono što "babilonskom pomutnjom" bijaše raspršeno. Sve što je izvan njega i domašaja njegove osobe, a to vidimo tako zorno na civilizacijskim tokovima zadnjih dvaju stoljeća, svršava u konačnici u ateizmu, anarhizmu, nihilizmu, ograniziranom teroru, pokušaju stvaranja raja na zemlji bez Boga.

Ne samo da je Isus zahvatio u vanjske tokove svijeta. Zahvatio je u samo čovjekovo biće, u njegovu egzistenciju stvarajući i dajući neizbrisivi pečat jednome novom obliku i vidiku življenja, novome vidiku do Isusova pojavka neviđenom na pozornici svijeta, a to je lik sveca. Isus je stvorio novi, ako tako smijemo reći, 'tip' čovjeka. Sveci su onaj krajnji ostatak ostataka (usp. Rim 11,5), oni najvjerniji, koji su prihvatili Isusovu riječ doslovce, razgolili se, ostavili sve i pošli za Isusom. To je ono malo stado najvjernijih o kome Isus sam zbori, jezgrenica njegovih učenika kojih bijaše mnoštvo, izabranici pozvani biti na Taboru da bi poslije podnijeli agoniju Getsemanija. Augustin veli: "Velika tajna, ali ipak poznata... Sad se naime smatraju Božjim narodom svi koji primaju sakramente. Svi koji prime sakrament krštenja zovu se kršćanima, ali svi ne žive dostojno tog sakramenta... Usred tvoga naroda koji nije primio milosrđe mi smo iskusili milosrđe."

Sveci su uspjele ljudske i kršćanske egzistencije. Oni su sretnici i zrače srećom. Sveci nude svijetu kao u zrcalu Isusa Krista, odnosno istinitost njegove poruke i riječi, poglavito pak njegove osobe. Oni su najbolja slika i metafora za samu kristologiju. Dok se egzegete, tj. znanstveni tumači Svetoga pisma, poglavito Isusova lika, muče oko Isusove biografije, psihologije, svijesti i samosvijesti, sveci ono što bijaše prisutno u Isusu ovdje i danas žive. Kao živu prisutnost i sadašnjost. Kao što je Otac poslao Sina i kao što Sin živi od Očeva poslanja, tako i sveci žive od Isusova poslanja snagom Duha Svetoga. Zato su oni sposobni što nitko drugi nije sposoban, što nijedna druga religija nije kadra: biti ponizan do samoponištenja, a istodobno samosvjesno ostvarivati svoje, zapravo Kristovo poslanje u ovome svijetu. Biti do kraja transparentni, tj. prozračni spram Boga i Gospodina koji ih odašilje, a istodobno zadržati i svoje ljudsko ja. Paradoksalnost egzistencije. S jedne strane krajnja depersonalizacija, a s druge maksimalna individualizacija. U osobi sinteza vertikale (okomice) prema Bogu i horizontale (vodoravne) prema čovjeku, oni su jedinstvo ljubavi prema Bogu i bližnjemu u osobi.

Sveci su u svakom vremenu dokaz za svetost i istinitost Kristove Crkve. Crkva je po sebi uvijek smjerokaz prema istinitosti Isusa Krista i njegova poslanja. Jer Crkva, a i sveci u njoj, imaju samo onda svoje povijesno opravdanje uprisutnjuju li u sebi Kristovu riječ: "Evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta." Kako je Isus, prema riječi Ivanova evanđelja, doslovce "egzegeza, tumač samoga Boga" (Iv 1,18) u ljudskom obličju, tako su i sveci kroz svu povijest živa, utjelovljena egzegeza, tumač i usadašnjenje Isusa Krista. Dok se s jedne strane znanstveni tumačitelji Novoga zavjeta spore oko toga, je li Isus činio čudesa opisana u evanđeljima, dotle su kroz cijelu povijest Crkve sveci činili tisuće čudesa. Najveće pak čudo jest čudo vlastite "metanoje", obraćenja i preobrazbe kao preduvjet da čovjekom ovlada Bog te da pojedinac postane glasnikom, navjestiteljem Božjega kraljevstva.

Sveci pretpostavljaju u Crkvi ne neko apstraktno evanđelje, već njegovu stvarnu prisutnost u Crkvi te oni redovito u svome životu ističu pojedine elemente Radosne vijesti koji su bili u danom trenutku povijesti svijeta i Crkve zapostavljeni ili su se izgubili iz zrenika. Istinitost i autentičnost njihova života pomogla je, pomagala je i još uvijek pomaže da se Crkva nađe i snađe u svijetu, definira sebe i svoju ulogu. Oni su najvjerodostojnije vjerodajnice Crkve u svijetu. Osobe, jednom riječju, koje je Isus Krist, kao nekoć apostole, pozvao, uzeo za ruku, učinio novim stvorenjima. Prisilio ih ostaviti sve i biti samo njegovi da bi ih uveo u otajstva Kraljevstva. Sveci su najvrjedniji i najznačajniji tumač samog Evanđelja jer su oni utjelovljeni tumačitelji utjelovljene Riječi. Oni su svakom vremenu najbolji i najvjerniji pristup Isusu. Dopušteno je ovdje zaključivati iz posljedica na uzrok. Učenici i učitelj, ne više sluge, nego prijatelji svog Učitelja. A onaj tko je možda najdoslovnije i najvjernije shvatio Učiteljevu riječ, Pavao iz Tarza, govori stalno o "metamorfozi" (doslovce: pre-obrazbi, pre-tvaranju, su-življavanju) učenika, vjernika prema Učiteljevu liku i slici. Nasljedovanje, ne imitacija ili oponašanje jedini je put, u posvemašnjoj ljubavi i posluhu prema Gospodinu. Sveci nisu izumrli. Žive i oko nas kao što su živjeli u svakome vremenu. Nisu na mjestu žalopojke kako ih nema. Potrebno je imati oči i uši za njih i njihove poruke. Jer gdje nema prijamnika, gdje nema ušiju, nemoguće je da zvučni valovi proizvedu bilo kakav ton, a nekmoli simfonijski ugođaj kakav su davali i još uvijek daju sveci u svim vremenima. Možda našim suvremenicima nedostaju upravo ti prijamnici, antene za poruke koje imaju i danas uputiti sveci čovječanstvu na bespućima povijesti.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

TRIDESET I PRVI TJEDAN KROZ GODINU

Utorak, 1. studenog 2011.

Lk 14,15-24

15Kad je to čuo jedan od sustolnika, reče mu: "Blago onome koji bude blagovao u kraljevstvu Božjem!" 16A on mu reče: "Čovjek neki priredi veliku večeru i pozva mnoge. 17I posla slugu u vrijeme večere da rekne uzvanicima: 'Dođite! Već je pripravljeno!' 18A oni se odreda počeli ispričavati. Prvi mu reče: 'Njivu sam kupio i valja mi poći pogledati je. Molim te, ispričaj me.' 19Drugi reče: 'Kupio sam pet jarmova volova pa idem okušati ih. Molim te, ispričaj me.' 20Treći reče: 'Oženio sam se i zato ne mogu doći.'" 21"Sluga se vrati i javi to domaćinu. Tada domaćin, gnjevan, reče sluzi: 'Iziđi brzo na trgove gradske i ulice pa dovedi ovamo prosjake, sakate, slijepe i hrome.' 22I sluga reče: 'Gospodaru, učinjeno je što si naredio i još ima mjesta.' 23Reče gospodar sluzi: 'Iziđi na putove i među ograde i prisili neka uđu da mi se napuni kuća.' 24A kažem vam: nijedan od onih pozvanih neće okusiti moje večere."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Utorak - 31.tjedan kroz godinu

BLAGO UZVANICIMA NA GOZBU GOSPODNJU

Lk 14,15-24

U Luke je neki čovjek, dok u Matejevu Evanđelju kralj priređuje gozbu. Triput on poziva na svečanost, svečanu gozbu. Prvi put poziva on ‘mnoge’; svatko od pozvanih na svoj način šalje svoju ispričnicu, ne može doći na svečano slavlje i radovati se. Drugi put poziva on sve ‘siromahe, bogalje, slijepe i hrome’, i na kraju, da bi se svečana dvorana ispunila, poziva on sve s ulica, sve namjernike, kako bi se moglo početi sa slavljem, bez razlike na položaj, vjeru ili naciju. Isus usporedbu donosi pobožnim Židovima, ljudima koji očekuju mesijansko vrijeme, onima koji su osvjedočeni kako su upravo oni povlašteni sudionici toga mesijanskoga slavlja.

Oni su bili zbilja prvi pozvani, povlašteni u Božjim očima, Izabrani narod, ali su u odlučnom trenutku kazali svoj ‘ne’. Zatvorili su se ponudi milosti u Isusovoj osobi zbog svojih prizemnih i ovozemnih interesa, sami su sebe isključili sa slavlja. Rana je Crkva logično zaključila da je kod drugoga i trećega poziva riječ o poganskom svijetu pa i grješnicima, i stoga su se odlučili za misije među poganskim, u helenističkom svijetu. Oni su - namjesto prvopozvanih Židova - ispunili dvoranu namijenjenu najprije njima, Židovima. “Želim i hoću da mi se kuća napuni” - to je namjera gospodara, to je nakana samoga Boga. I prijetnja onima koji su odbili prvi poziv. To je upozorenje kako nitko nije siguran u konačni spas, svaki dan treba donositi odluku. Danas je vrijeme odluke, danas, ako glas mu čujete, neka vam ne otvrdnu srca!

Spram Isusove osobe Židovi su počinili drugi istočni grijeh. Prvi je grijeh i pad praoca Adama koji se na Boga oglušio i nije poslušao njegovu zapovijed, odnosno zabranu. Da su prihvatili Isusa, možda bi opozvali onaj Adamov pad i grijeh, a ovako su - odbacujući Isusa - samo zapečatili svoju sudbinu. Svatko je slobodan reći ‘da’ ili ‘ne’ samomu Bogu. To je strahovita odgovornost, strašna mogućnost na kojoj počiva ljudska egzistencija. Bog nam je ostavio slobodu odluke. I u Isusu nikoga nije prisiljavao da se liši svoje slobode, štoviše, postao je slab i nemoćan, razvlastio se, kako bi čovjek mogao u savršenoj slobodi kazati svoje da ili ne. Bog je platio skupu cijenu čovjekove slobode u Isusovu križu i smrti. Ali ćemo iz Isusovih usta čuti strahotne riječi protiv Kafarnauma i Betsaide, protiv Korozaina i svih onih mjesta u kojima su se dogodila njegova silna čudesa, mjesta koja bijahu svjedocima nečega u povijesti neviđena i nečuvena. Čut ćemo iz Isusovih usta strašne riječi protiv Jeruzalema, ljubljenoga grada nad kojim sam Gospodin plače.

Isus je svjestan što bi se dogodilo da su ga prihvatili, kakav bi se zaokret dogodio u samome narodu i u cijelom svijetu. Nešto bi se silno pojavilo, ali se ono netragom gubi, zbog čovjekovih prizemnih ciljeva i interesa. Trebamo imati trajno na umu kako je gozba uvijek znamen Božjeg veledušja, to je milosno zajedništvo sa samim Bogom. Sjetimo se one gozbe u pustinji, koju Gospodin pripravlja Mojsiju i narodu. Narod je spremno odgovorio i sklopio je Gospodin s narodom svoj Savez. Narod je pristao na uvjete Saveza i svečano se obvezuje sve što Gospodin rekne obdržavati. Sad dolazi druga ponuda u Isusovoj osobi. Sve je spremno. Treba samo doći, izgovoriti svečani pristanak. Namjesto dolaska, u Mateja imamo tragičnu epizodu, kako uzvanici hvataju glasnike te neke prebiju, neke ubiju. Sve im je važnije od kraljevske gozbe. I polja, i volovi, i žena - tj. posjed, užitak, moć.

Čovjek se pita, kako je mogla uroditi ovakvim gorkim plodovima Božja pedagogija kroz dvije tisuće godine, od Abrahama, praoca vjere pa do Isusa? Čovjek traži odgovor i ne može ga naći. I apostol Pavao se pitao, išao je stvarima do u korijen, i u neizrecivu bolu doživljava otpad svoga naroda. Nije čudo da upravo u Poslanici Rimljanima, svome pismu kršćanima iz poganstva, razlaže tajnu Božjega izabranja, izbora, ali i odbacivanja. S jedne strane obećanje Abrahamu, s druge strane odbacivanje Mesije. Narod je duboko pao, otpao, samo ih je mali broj prihvatilo Mesiju. Drugi su mu uskratili pristanak.

Isus je došao da bi dokinuo Adamov grijeh. Tko čita Pavlov spis Rimljanima i poglavlja o sudbini židovskoga naroda te odnosu prema Isusu, može naslutiti što znači riječ ‘sudbina’ i sudbinski. Sve ono baca svjetlo na Isusov lik ali i na božansku pedagogiju. Narodu je ponuđen Savez, ponuđen Zakon. Zakon bijaše odgojitelj, voditelj, nadziratelj. Po tome Zakonu narod je postao narodom, stekao svoj povijesni identitet, postao netko i nešto posebno u cjelokupnoj povijesti čovječanstva. Ali se narod u istome Zakonu oglušio na Božje poruke, proroke, otvrdnuo i zatvorio Mesiji u Isusovoj osobi. Isus je došao navijestiti, proglasiti i uspostaviti kraljevstvo Božje. Ne znamo što bi se dogodilo da su Židovi prihvatili Isusa kao Mesiju. Ali znamo da je Mesija morao poći putem žrtve, križa, Izabrani narod biva odbačen, pogani nakalemljeni. Bijaše to blagoslovljeni otpad za nas.

      Ne smijemo pak smetnuti s uma da smo svi mi uključeni u ovaj poziv na gozbu. Bog ne kasni s pozivnicama, samo smo mi nerijetko zauzeti koještarijama i odgađamo svoj dolazak. Imamo svoje 'prioritete', svoja 'agenda', koje moramo najprije odraditi te stoga nismo spremni smjesta na gozbu. Postoji u Isusovim riječima i jedan 'prekasno'. Kao u onih deset djevica, pet ludih i pet mudrih, kao u onoga bogatoga posjednika i ratara komu su polja silno urodila te misli kako treba proširiti svoje spremnike i silažu gdje smjestiti sve za mnoge godine. Ne misli na svoju dušu i smrt pa stoga promašuje cijeli svoj život. Sve mu postaje uzalud. Sirotinja pak nema kada čekati, ona se odaziva. Zato postaje dionikom sreće u gozbi Isusova kraljevstva.