BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

SVI SVETI

Ponedjeljak, 1. studenog 2010.

 

Mt 5,1-12a

1Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. 2On progovori i stane ih naučavati: 3"Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! 4Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! 5Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! 6Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! 7Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! 8Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! 9Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! 10Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!" 11"Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! 12Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!"

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

SVI SVETI - 1. STUDENOGA

   Svojim dolaskom na Zemlju Isus je stubokom zahvatio u vanjske i nutarnje tokove povijesti  svijeta ali i pojedinačnih života. Naime, svojom osobom utisnuo je neizbrisivi biljeg u ljudsku povijest tako da cjelokupna povijest nakon njegova dolaska, odn. pojavka na ovom planetu poprima novi izgled i sadržaj. Nikad više neće izgledati ta ljudska povijest poslije Isusova rođenja kao prije toga datuma. Nastupio je s tolikom samosviješću da ta jedinstvena osoba oko svog lika poput velikog magneta okuplja sav smisao egzistencije svijeta i pojedinca tako da izvan te pojave ne postoji neki drugi konačni i zadnji smisao opstojanja. Niti pojedinca niti povijesti u cjelini. U svome liku sintetizira on svijet i ljudsku egzistenciju, prema njegovu liku konvergira, skuplja se sve ono što "babilonskom pometnjom" bijaše raspršeno. Sve što je izvan njega i domašaja njegove osobe, a to vidimo tako zorno na civilizacijskim tokovima zadnjih dvaju stoljeća, svršava u konačnici u ateizmu, anarhizmu, nihilizmu, organiziranom teroru, pokušaju stvaranja raja na zemlji bez Boga.

   Ne samo da je Isus zahvatio u vanjske tokove svijeta. Zahvatio je u samu čovjekovu egzistenciju stvarajući i dajući neizbrisivi pečat jednome novom obliku i vidu življenja, novome vidu i do njega neviđenom na pozornici svijeta, a to je lik sveca. Isus je stvorio novi, ako tako smijemo reći, 'tip' čovjeka. Sveci su onaj krajnji ostatak ostataka (usp. Rim 11,5), oni najvjerniji, koji su prihvatili Isusovu riječ doslovce, razgolili se, ostavili sve i pošli za njim. To je ono malo stado najvjernijih o kome Isus sam zbori, jezgrenica njegovih učenika kojih bijaše mnoštvo, izabranici pozvani biti na Taboru da bi kasnije podnijeli agoniju Getsemanija. Augustin veli: "Velika tajna, ali ipak poznata... Sad se naime smatraju Božjim narodom svi koji primaju sakramente. Svi koji prime sakramenat krsta zovu se kršćanima, ali svi ne žive dostojno tog sakramenta... Usred tvog naroda koji nije primio milosrđe mi smo iskusili milosrđe."

   Sveci su uspjele ljudske i kršćanske egzistencije. Oni su sretnici i zrače srećom. Sveci nude svijetu kao u zrcalu Isusa Krista, odnosno istinitost njegove poruke i riječi, ali poglavito njegove osobe. Oni su najbolja slika i metafora za samu kristologiju. Dok se egzegeti, tj. znanstveni tumači Svetoga pisma, poglavito Isusova lika, muče oko Isusove biografije, psihologije, svijesti i samosvijesti, sveci ono što bijaše nazočno u Isusu ovdje i danas žive. Kao živu nazočnost i sadašnjost. Kao što je Otac poslao Sina i kao što Sin živi od Očeva poslanja, tako i sveci žive od Isusova poslanja snagom Duha Svetoga. Zato su oni sposobni ono što nitko drugi nije sposoban, što nijedna druga religija ne može: biti ponizan do samoponištenja, a istodobno samosvjesno ostvarivati svoje, zapravo Kristovo poslanje u ovome svijetu. Biti do kraja transparentni, tj. prozračni spram Boga i Gospodina koji ih odašilje, a istodobno zadržati i svoje ljudsko ja. Paradoksalnost egzistencije. S jedne strane krajnja depersonalizacija, a s druge maksimalna individualizacija. U osobi sinteza vertikale (okomice) prema Bogu i horizontale (vodoravne) prema čovjeku, oni su jedinstvo ljubavi prema Bogu i bližnjemu u osobi.

   Sveci su u svakom vremenu dokaz za svetost i istinitost Kristove Crkve. A Crkva je sa svoje strane uvijek smjerokaz prema istinitosti Isusa Krista i njegova poslanja. Jer Crkva, a i sveci u njoj, imaju samo onda svoje povijesno opravdanje ako ponazočuju u sebi Kristovu riječ: "Evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta." Kako je Isus, prema riječi Ivanova evanđelja, doslovce "egzegeza samog Boga" (Iv 1,18) u ljudskom obličju, tako su i sveci kroz svu povijest živa, utjelovljena egzegeza Isusa Krista. Dok se s jedne strane znanstveni tumačitelji Novoga zavjeta spore oko toga, je li Isus činio čudesa opisana u evanđeljima, dotle su kroz cijelu povijest Crkve sveci činili na tisuće čudesa. Najveće pak čudo jest čudo vlastite "metanoje", obraćenja kao preduvjeta da čovjekom ovlada Bog te da čovjek postane glasnikom Božjeg kraljevstva.

   Sveci pretpostavljaju u Crkvi ne neko apstraktno evanđelje, već njegovu konkretnu nazočnost u Crkvi te oni redovito u svome životu ističu pojedine elemente Radosne vijesti koji su bili u danom trenutku povijesti svijeta i Crkve zanemareni. Istinitost i autentičnost njihova života pomogla je, pomagala je i još uvijek pomaže da se Crkva nađe i snađe u svijetu, definira sebe i svoju ulogu. Oni su najvjerodostojnije vjerodajnice Crkve u svijetu. Osobe, jednom riječju, koje je Isus Krist, kao nekoć apostole, pozvao i uzeo za ruku. Prisilio ih ostaviti sve i biti samo njegovi da bi ih uveo u tajne Kraljevstva. Sveci su najvrjedniji i najvažniji komentar samog Evanđelja jer su oni utjelovljeni tumačitelji utjelovljene Riječi. Oni su svakom vremenu najbolji i najvjerniji pristup Isusu. Dopušteno je ovdje zaključivati iz posljedica na uzrok. Učenici i učitelj, ne više sluge, već prijatelji svog Učitelja. A onaj tko je možda najdoslovnije i najvjernije shvatio Učiteljevu riječ, Pavao iz Tarza, govori stalno o "metamorfozi" (doslovce: pre-obrazbi, pre-tvaranju, su-življavanju ) učenika, vjernika prema Učiteljevu liku i slici. Nasljedovanje (ne oponašanje) je jedini put, u ljubavi i posluhu prema Gospodinu. Sveci nisu izumrli. Žive i oko nas kao što su živjeli u svakome vremenu. Nisu na mjestu žalopojke kako ih nema. Potrebno je imati oči i uši za njih i njihove poruke. Jer gdje nema prijamnika, nemoguće je da zvučni valovi proizvedu bilo kakav ton, a nekmoli simfonijski ugođaj kakav su davali i još uvijek daju sveci u svim vremenima. Možda našim suvremenicima nedostaju upravo ti prijamnici, antene za poruke koje imaju i danas uputiti sveci čovječanstvu na bespućima povijesti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 
 

BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

Vrijeme kroz godinu

31. tjedan kroz godinu

Ponedjeljak, 1. studenog 2010.

 

Lk 14,12-14

12A i onome koji ga pozva, kaza: "Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. 13Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. 14Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

GOSTOLJUBIVOST BEZ POZADINSKIH MISLI

Lk 14,12-14

Svi ljudski postupci i čini imaju svoju vidljivu i nevidljivu stranu, imaju svoju nutarnju i vanjsku poruku. Nije odlučujuće u životu što čovjek čini, nego zašto čini tako kako to čini. Koje su mu konačne nakane? Je li posrijedi sebičnost, biti velik u tuđim očima, ispasti velikodušan, darežljiv, ili se pak čini iz čiste ljubavi koja ne misli na nadoknadu i uzvrat. Za mnoge ljude pozvati nekoga u goste znači obdariti ga, učiniti mu život lijepim, barem na trenutak. Drugi će pak imati svoju potajnu računicu, isplati li se to ugošćavanje, što će mu ono donijeti, hoće li pred drugima u životu i u njihovim očima porasti, uznapredovati. Vrijednost nečijega djela prepoznaje se po tome, čini li nešto što se uopće ne isplati, što ne donosi nikakve koristi, ili se pak nešto čini iz koristoljublja.

Ljubav nema računice, ona ne proračunava ništa. Ona se jednostavno razdaje. Ona čini iz čiste ljubavi prema Bogu. Upravo kao što to bijaše životno geslo Majke Tereze: Učiniti nešto lijepo za Boga, lijepo za Isusa! Uzvratiti Bogu njegovu ljubav u Isusu Kristu. Bog nikada ne računa, on sam poziva na svoju gozbu, bez razlike, sve koji nisu ništa ni zaradili niti mogu ičim uzvratiti. Zato Isus govori o sakatima, hromima, siromasima, slijepcima.

Evanđelje nam jasno kaže kako se trebamo ponašati. Upravo kao Bog. Ondje gdje je započelo Božje kraljevstvo djelovati u srcima, u pojedincima, vladaju posve nova pravila ponašanja i pozivanja u goste. Gdje cvate Božje kraljevstvo, ne moramo se boriti za svoje mjesto ili hoćemo li biti primljeni na gozbu. Naše nam je mjesto dodijeljeno. Imena su nam zapisana u Knjizi života, u nebesima. Živi li čovjek pod Božjim očinskim okom, u sjeni njegovih krila i zaštiti njegova pogleda, ne mora više kriti svoje slabosti. Svi smo slabići. Svi smo mi i siromasi, i sakati, i slijepi i hromi, na svoj način. Smijemo pokazati svoje rane zato što su te rane iscjeljive.

I ovo što Isus govori o poretku za stolovima te koga pozivati u goste biva mu povodom izreći temeljni izričaj o životu i poretku u Božjem kraljevstvu. Kad bismo živjeli i postupali prema Isusovim riječima, vjerujem, svijet ne bismo mogli više prepoznati. Započela bi tiha revolucija odozdo, sve bi se okrenulo naglavačke.

Pogrješno je misliti kako treba promijeniti ponašanje i način ophođenja, i sve će biti u redu. Ne, nego moramo uzeti Isusa kao primjer. On je živio za Boga i čovjeka, ne za sebe. Njegovo ponašanje bijaše do te mjere revolucionarno da je čak i pobožne u svome narodu digao protiv sebe. Sjetimo se kako prema židovskom Zakonu upravo hromi, sakati i slijepi nisu imali pristupa u Hram, te su ovi Isusovi izričaji morali zvučati gotovo bogohulno. Stoga Isus želi da čovjek cijelim svojim životom bude odraz milosrđa i ljubavi, da pozivamo upravo one kojih su bez ikakvih prihoda. Bit će nam naplaćeno za konačnoga suda, o uskrsnuću mrtvih.

I nije pak riječ o poniznosti ili skromnosti kao svagdanjim krepostima u našemu ophođenju s ljudima, nego je riječ o posvemašnjoj preobrazbi i prevratu vlastitoga života pred Božjim licem. Kao da Isus želi reći: Dokle god se ostaje pri uhodanim kategorijama, zakonskim propisima, mišljenju u protežnicama Zakona, ishodišna misao bit će ‘ugled’, ‘čast’, ‘dostojanstvo’, ‘zasluga’. I prema tome će se onda ljude ‘kategorizirati’, međusobno razlikovati, svrstavati i odvajati. Bog pak poznaje čovjekovo srce, i što onda? U Boga postoje druga mjerila, ono što je u ljudskim očima uzvišeno, za Boga je ogavno, reći će sam Isus na jednom mjestu (Lk 16,15).

Isusova je riječ jasna. Nije ono što je u ljudskim očima vrijedno, veliko, uzvišeno takvo i u Božjim očima. I nije od velika značenja ono što ljudi misle. Moj pravi identitet, počasno mjesto i slavu podaruje mi na kraju sami Bog. On određuje, on rangira. Kao što je Isus gost, i mi smo gosti na ovoj zemlji.  On želi da ga pozovemo za svoj stol, da on blagoslovi naše blagovanje. Svoje učenike želi Isus osloboditi od društvenih, moralnih ili pak religijskih predrasuda, filtara, rangiranja, vrjednovanja, prosudbi. Mi pozivamo njega za svoj stol, a on nas sve okuplja oko svoga stola. Uzajamnost ljubavi i međusobnoga povjerenja. 

Isus nam pokazuje smjer, on je putokaz. On iz svemoći ulazi u nemoć, on iz visina ide u dubine, on prvi i najveći postaje najmanji, zadnji. Na čovjeku je odluka prihvatiti ili odbaciti ovoga gosta, zadnjeg gubavca, siromaha, u kome se sami Božji Sin utjelovljuje. Otkrit ćemo to u Franjinu životu, u odnosu prema siromasima, gubavcima svoga vremena. U vremenu strahovitoga antiklerikalizma koji je zahvaćao sve slojeve puka Franjo svojom poniznošću i jednostavnošću osvaja ljude za Evanđelje. On se odriče nadređenosti, biva svakome sluga. Ne iz strateških razloga, nego zbog odluke živjeti upravo prema primjeru Isusa Krista i njegova Evanđelja. Jedina sila koju posjeduje jest Božja riječ. Bog nije poslovni partner, nije on ni poslo- ni naredbodavac. On je Sveti. On je Ljubav. On je svako dobro, najviše Dobro. I taj Bog očituje svoju ‘elementarnu’ slabost upravo za slabe, nemoćne, obespravljene, beskućnike. Ne za elitu ili društvenu kremu. Svatko ima pravo pristupa Božjemu stolu za koji on poziva sve.