BIBLIJSKA PORUKA DANA

DVADESET I ŠESTI TJEDAN KROZ GODINU

Subota, 1. listopada 2011.

Lk 10,17-24

17Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: "Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!" 18A on im reče: "Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. 19Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. 20Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima." 21U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom: "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. 22Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin - doli Otac; niti tko je Otac - doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi." 23Tada se okrene učenicima pa im nasamo reče: "Blago očima koje gledaju što vi gledate! 24Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Subota - 26. tjedan kroz godinu

BITI DJECA PRED OCEM

Lk 10,17-24

Evanđeoski odsječak što ga upravo čusmo ima dva događaja. Najprije, povratak sedamdesetorice učenika s misijskoga putovanja i njihovo zanosno izvješće, što su sve doživjeli, što su iskusili na svome misionarskom putovanju. Prisjetimo se i poslije, kad čitamo Djela apostolska, kako su učenici uvijek nakon misijskih pothvata podnosili 'račun', što je Gospodin sve preko njih učinio u među nevjernicima, ili pak ovdje u naseljima kamo je on sam kanio doći. Učenici u svome oduševljenju govore o uspjesima, o demonima koji im se pokoravaju, ali nema izvješća kako su bili primljeni, prijateljski ili neprijateljski. Presretni su i radosni! Radost i ushit prožima njihove dojmove s prvoga apostolskog putovanja.

Govore "Gospodinu" (tako ga oslovljavaju, on je za njih „Kyrios“) kako im se sami demoni pokoravaju. Oni su dionici sile Duha s kojom sam Isus raspolaže, kojom je do kraja ispunjen. Nakon njihova 'prijavka' Isus odgovara neposrednim viđenjem kojega je svjedokom: Sotona se ruši kao munja s neba. Pada, sunovraćuje se iznenada, u dubine. To je najbolji tumač onoga što se zbivalo po apostolskim rukama, u Isusovo Ime, naime, urušavanje sotonske sile. Rađanje novoga neba i nove zemlje.

Vidjeh Sotonu, veli Isus! Sotona ili Božji protivnik jest ona sila koja se protivi samomu Bogu. Imamo u Novome zavjetu mnoštvo njegovih imena. On je Đavao (Lk, 4,2; 3.6.13; 8,12; Dj 10,38), zatim Beelzebul (Lk 11,15.18), Beliar (2Kor 6,15), Knez ovoga svijeta (Iv 12,31), Neprijatelj (Lk 10,19), Zli (Lk 10,19), Tužitelj (Otk 12,10), Napasnik (Mt 4,3), Zatornik (1 Kor 10,10), Zmaj (Otk 12,3), Zmija (Otk 12,14-15). On zauvijek gubi teren, kao tužitelj pred Bogom. Njegova je moć slomljena, pogotovo nakon Isusove smrti na križu. Nema više moći nad ljudskim srcima i životima. Svi koje Raspeti privuče k sebi imaju udjela u Isusovu Duhu, snazi Duha kao životvornoj snazi. "Sad je Gospodar ovoga svijeta izbačen van!"( Iv 12,31). Moć Isusovih učenika nad demonima očituje u činjenici da u Isusovo ime Božje kraljevstvo poprima ovdje na zemlji svoje jasne obrise, ono hvata korijenje. Jasno, borba protiv Sotone i njegovih mračnih sila potrajat će sve do Isusova ponovnoga dolaska, na svršetku povijesti.

Isus sam ulazi u borbenu arenu, svojim riječima i djelima, on odnosi pobjedu nad Sotonom a znakom njegove pobjede (p)ostaje Križ. U njemu je došao Snažniji koji dokončava silu Zloga i otima mu plijen. Učenici su na svoje oči iskusili Božju djelotvornost, učinkovitost Isusove riječi i osobe. Važno je Isusovo Ime. U imenu je sadržana i snaga. Ime stoji za osobu. U Isusovo Ime učenici stavljaju ruku na cjelokupno stvorenje koje je pod vlašću Zloga i otimaju ga. Bog je pohodio svoj narod, došao na ovu zemlju, u Isusu Kristu, i Bog poziva sve na spasenje. Učenici gaze po zmijama i štipavcima. Podsjeća to na sliku iz Knjige Postanka gdje Žena satire glavu Zmiji, zavodnici.

Na učeničku radost i klicanje nadovezuje Isus riječ kako su im imena upisana u nebesima, jednom zauvijek. Nakon toga Isus klikće u Duhu Svetome, izriče hvalospjev samomu Ocu nebeskome u dvostrukom paralelizmu. Isus izravno veliča iskustvo učenika koji su u svome djelu i poslanju doživjeli samoga Boga. Isus izriče riječi 'u Duhu Svetome', dakle, riječima primjerenima jedno Božjemu Duhu, Bogu. Mi to svojim ljudskim nedostatnim riječima ne možemo dostatno izraziti . Ali učenici su promatrali Isusa kako moli i u molitvi, kao Očeva molitelja, doživjeli su da sam Bog djeluje preko njega i u njemu, iskusili su njegov život kao Božji dar ovome svijetu, i sami su toga svjedoci na svome putovanju.

Slavim te, Oče, što si "sve ovo" objavio malenima (r.21). U to je uključen cjelokupni Božji plan sa svijetom, provedba toga plana. Otac spoznaje Sina, Sin jedini spoznaje Oca, odnos Isusa i njegova Oca označen je bezgraničnim i isključivim međusobnim povjerenjem, otvorenošću te posvemašnjim znanjem i zrenjem. Što zna Otac, zna i Sin. Nemaju što kriti jedan od drugoga. Sin - Isus - je 'generalni' opunomoćenik Očev u svijetu, on ga objavljuje. Tko želi Bogu, mora preko Isusa i zajedno s Isusom, spoznaja Oca ide preko Isusove osobe. I samo tko prizna Sina, može imati pristupa k Ocu. Stoga su učenici sretni i blaženi da čuju, vide, doživljavaju ono što nitko prije njih nije mogao. Bog ih je sam osposobio i ovjerovio, učinio dostojnima biti svjedocima od davnine obećana i sada ozbiljena spasenja. Vide djela, čuju riječi koje nitko nije prije čuo. Događa se nečuveno i nevidljivo u Isusovu ozračju.

       Pavao će poslije govoriti o 'uništenju mudrosti mudrih i umnosti umnih', promašajima ljudske filozofije i misli spram Boga (1 Kor 1). Isus je jednostavno završna točka u objavi samoga Boga, on je apsolutna razdjelnica ljudske povijesti. Ono što on donosi u svojoj osobi i poruci o Božjem kraljevstvu ispunjenje je ljudskih čežnja i traženja. Za tim su žudjeli svi stoljeća i tisućljeća, i proroci, i vidioci, i mudraci, pa i sam Ivan koji šalje iz tamnice učenike Isusu. Nema toga čovjeka koji ne žudi za slobodom, pravednošću, svijetom mira, praštanja, čovječnosti. "Blago vama siromasi, maleni, neznatni" - Isusove su riječi utjehe, ali i krajnje osobne sućuti s njegove strane, utjelovljenje i oličenje božanske dobrote. pokazao na kojoj i na čijoj je on strani, i koga vidi uza sebe. On se stavlja na stranu malenih i nepriznatih. To je istinski, pravi argumentum ad hominem. Ako u kraljevstvu Božjem postoji ikakav poredak ili 'rangiranje', onda su posve 'gore' maleni, nezaštićeni, ovisni, potrebiti, siromasi Gospodnji, djeca koja su na sve upućena. Njima treba posvetiti najviše pozornosti i oni su najučinkovitiji nalogodavci u našem životu (usporedimo živote onih svetaca koji su se posvetili Kristovu Karitasu!). U tima malenima Isus je prisutan i tko čuje njihove vapaje, krikove, potrebu.